Ajde, uzmi još


Posve jasno / Utorak, prosinac 26th, 2017

Sjedili smo svi (obitelj, da ne duljim s popisom) za punim stolom kako je to inače uobičajeno za blagdane. Iako većina Hrvata zna za maraton koji se odvija za vrijeme ručka na blagdane poput Božića ili Uskrsa, valja spomenuti neznancima kako uobičajeno za stolom ima svašta… kol’ko ljudi tol’ko izbora i menija i svašta pomalo. Od pića nastupaju vino, pivo, kola, sokovi pa čak i voda ima svoj nastup za stolom, iako ona više liči na nekakav umjetni stolni ukras poput zagrebačkih fontana… ona stoji na stolu i uživa u raznim pogledima, ali nitko je ne želi taknuti, mada bila lijepa za vidjeti, sva u sjaju svoje veličanstvene prozirnosti.

No, stol kako je pun tako se i brzo prazni iako nije samo on pun nego i stomak svakog gosta i to već nakon prvog djela ručka. A tek slijedi sarma i onda – ajmo to tako nazvati – “pravo” jelo. Sarma ispadne kao drugotna, a ne kao ful opremljeno jelo koje može slobodno biti i glavno jelo, jer, mada smotana, ništa joj ne fali i svatko ju voli iako se  svakome nakon nje polako iniciraju procesi pucanja dugmad. Ali dobro, pustimo hranu na trenutak.

Znači full house, cijela obitelj na okupu, uz melodiju kolidirajućih tanjura, dječjeg plača i srkanja. Između sarme i “prave” premijere od glavnog jela slijedi konverzacija dok se ostalo ne servira u punini. Dok glavno jelo ne dođe na stol, postoji prostor za postavljanje raznih pitanja i to većinom na račun okupljene djece i mladih. Ovo je inače uvijek strah-i-trepet-zona, kada djeca napeto sjede i žive u iluziji, da će ih taj gutljaj kole eventualno spasiti, jer nitko neće postavljati pitanje djetetu ili mladiću ili djevojci dok pije. I onda…

[Dm-dm-dm-dm-dm… dramska glazba u pozadini…]

“I, kaš se ženit?” Božemiprosti, ono, iako znaš da se ovako nešto dešava, sve ide tako brzo da imaš dojam da dolazi skroz iz vedra neba. Ali valjda su ta pitanja strateški postavljena u pravo vrijeme kada se čeka drugo jelo, jer bi sve ostalo bilo opasno i eventualno smrtonosno. Zamisli kako bi izgledalo da se jede, i onda netko pred svima pita tako nešto. Uglavnom, nema veze što se pita, cijela obiteljska kongregacija zuri u tebe i čeka jedan precizan odgovor. Pa ti sad misli šta ćeš reći.

“Pa evo, ženit ćemo se dvaest-osmog-trećeg,” započnem i zastanem, a točno osjetim znatiželju, napetost i hrpu upitnika u zračnom prostoru iznad stola. Kao da bi sada svi protestirali, ustali i postavljali pitanja, ali čekaju jer nisu čuli godinu, pretpostavljajući da bi to ove godine u to vrijeme bilo nemoguće, jer će brzo taj treći mjesec. “Dakle dvaest-osmog-trećeg, dvadeset-i-treće.”

Neki se smiju, neki shvate ozbiljno. “Šta, ozbiljno? Kak’ tek dvaest-treće? Zašto baš tada?” Drugi pak ništa ne govore jer u sebi procesuiraju odgovor i razlučuju duhove – ironija ili istina? Čekaju odgovore i tijek razgovora, možda se i bez njihovog doprinosa dođe do nekakvoga zaključka.

“Pa eto, nije moguće u ovoj godini jer je taj datum dan prije Velikog četvrtka, za nas katolike značajan datum, a preporučuje se da se tijekom korizme ne održavaju baš vjenčanja i tako to. A u ostalom treba još i taj studiji privesti kraju, a i do tada je teško objaviti knjigu koja će postati bestseler da bi mogao svojoj dragoj i sebi priuštit kakav pošten i topli dom, jer od ove studentske plaće bi teško mogao i platiti prosjek potrebne količine Kinder čokolade za preživljavanje teških situacija…”

What the… ono, šutnja ali toliko glasna da ni glasnoća na aerodromu nije ništa naspram ove. I onda ipak moram otkriti svu šalu i zezanciju.

“Zezao sam se. Nemamo još nikakav konkretan plan,” kažem.

“Ma da, polako, sve u svoje vrijeme,” netko dobaci ovu klasičnu frazu.

“Prvo završiti,” drugi ubaci.

“Kad će ona doći vamo, da se upoznamo?”

“Kad bude toplije vani.”

Štimung opet dođe na ono staro, posebice kada je meso na stolu. Zbog ozbiljnosti u vezi serviranja hrane i ažuriranja polupraznih boca i čaša, nisu svi odmah skočili i shvatili šalu. Ali nije im za zamjeriti, jer je ovo ipak trud onih koji su se uvijek oko obiteljskih okupljanja trudili i to ne samo zbog običaja nego zbog ljubavi, odanosti i uživanja u društvu najmilijih. Najčešće će se na ovim okupljanjima čuti ova rečenica: “Ajde, uzmi još, pa nisi ništa ni jeo.” Da, da, a ono dugmad nakon jela već pukla. Glumim da se igram sa djetetom na podu, a uistinu tražim dugme koje je odfrcnulo negdje pod stol. E da se nije stomak toliko raširio u proteklih pola sata, sve bi bilo lako…