Inoslav Bešker, genijalac riječima koji je više znao o Katoličkoj crkvi nego mnogi njezini predstavnici

Sjećam se tog jednog vrućeg ljeta u Zagrebu godinu dvije prije pandemije. Izašli smo iz krcatog tramvaja kod Glavnog kolodvora, bilo je zagušljivo kao nikada, a tamo nas je odmah pri izlasku dočekao iza Tiska štand sa starim knjigama. Onima koji žive od čitanja, takva je pojava gotovo spasiteljska, mesijanska. Zato je posve logično da sam morao pregledati ponudu, premda su mi odmah upale u oči knjige kolumnista Jutarnjeg lista, s onim genijalnim dizajnom, zapravo portretom određenog kolumnista preko cijele stranice bez ikakvog natpisa ili teksta. Lice čitatelju zapravo sve govori, sve što je potrebno. Dežulović, Jergović, Tomić, Židak, Bešker. Zar je potrebno više i kazati? U to vrijeme cijenjene naše novinare nisam pretjerano pratio niti čitao, premda su to bili vrhunski pisci, novinari, kolumnisti, ma zapravo pripovjedači koji su imali i danas imaju umijeće prepričati nešto dosadno toliko dobro da postane zanimljivo. Tada mi ipak ne bi palo na pamet kupiti iole jednu od tih knjiga, jer sam ih smatrao, koliko god to sad smiješno zvučalo, hereticima par excellence. A kako to inače biva s hereticima, od njih se treba maknuti što dalje, da svojim pisanjem i razmišljanjem ne bi inficirali nečiju dušu virusom drugačijeg razmišljanja. Nisam tada još shvaćao da mogu naučiti puno više od tzv. heretika, nego od onih koji sami sebe i druge svoje definiraju ortodoksnim, ispravnima… Što bi to uopće i bilo ispravno u neispravnom, normalno u nenormalnom svijetu?

Nekoliko godina kasnije, jednog sunčanog jesenskog petka u 2022. nalazim se na Britanskom trgu u Zagrebu. Svašta se u međuvremenu događalo, promijenilo, pandemija je iza nas, a i puno prije se u vlastitome životu i razmišljanju svašta izmijenilo, dogodilo, bilo je svakakvih vratolomija i preokreta. Oni koji češće nalete do omiljenog mi Britanca, imat će već pred očima onaj famozni prizor placa na kojemu se prodaje sve i svašta, od knjiga i starinskih ploča do antikviteta iz prošlog stoljeća. U moru kartona sa skrivenim biserima, kod prvog do kojeg sam došao doslovno je iskočila knjiga spomenutog genijalnog dizajna, knjiga kolumnista koju sam sretao već godinama prije, a ovo je bila knjiga Inoslava Beškera. Unatoč činjenici da sam u međuvremenu pročitao hiljadu i više tekstova spomenutih pisaca, novinara, kolumnista, pa tako i Beškera, nisam uzeo ovu knjigu. Znam sebi nekada kazati dok listam knjige, da ne treba gomilati, previše je toga, ima ih kod kuće i ovdje i ondje toliko još nepročitanih, premda smatram da ovakvi biseri nisu knjige koje se čitaju poput romana, one su spomenik s funkcijom podsjetnika.

Inoslav Bešker i njegovo Rimovanje u dnevnom tisku bila je posebna sorta novinskih tekstova jednog genijalca i vrhunskog poznavatelja Katoličke crkve. Od osamdesetih pratio je Crkvu i njezina zbivanja, poznavao je nauk bolje od episkopata i klera, znao je biti strah i trepet, sveznalac i maestralno pero. Znao je čak i u najsitniju novinsku formu i agencijsku vijest „unijeti malo duše“, kako je pisao Vlado Vurušić u jednom nedavnom tekstu u dnevnim novinama. A to se pak moglo osjetiti u gotovo svim njegovim tekstovima. Čitatelj je uvijek mogao očekivati malo nešto više, a to više je bila njegova erudicija, znanje koje je ubacio u jednostavne rečenice, ne bi li čitatelja educirao. Koliko je novinskih tekstova koje gotovo svakodnevno konzumiramo, a koliko je njih koji nisu samo puka informacija, brojka, hladna riječ o nečemu što ćemo, čim zatvorimo tekst, zaboraviti? Rečeno je da je bio prekvalificiran za novinarsku struku, a opet je neugasivo gorio za novine, pisanje. Imao je što za reći, bio je hodajući leksikon, enciklopedija bi kazali, a drugi bi pak izvukli digitalnom svijetu prigodni primjer googleske tražilice… Moramo priznati da enciklopedije ipak više nisu u modi, ni u ljudskom obliku.

Kada bi Bešker pisao o crkvenim temama, vidjelo bi se znanje koje nećemo pronaći na inim katoličkim mrežama hladnih agencijskih tekstova, stvorene očito isključivo za održavanje nekakvog vjersko-nacionalnog narativa, bez zrno kritičnosti – čast iznimkama, i znam manje-više ako su kritični tko ih je priredio i poslao. Tako je prije mjesec-dva Bešker pisao o novom zagrebačkom nadbiskupu Draženu Kutleši i što bi u njegovoj retorici značilo dvosjeklo geslo „Crkva u Hrvata“. Usput je donio podatak o Kuhariću i ostalim biskupima koji su htjeli jednu biskupsku konferenciju za Hrvate koja bi obuhvatila i Bosnu i Hercegovinu i Boku, što papa Wojtyla nije dopustio. Štoviše, svi ćemo to znati, učinio je kardinalom i vrhbosanskoga nadbiskupa kako bi bio u istom rangu sa zagrebačkim. Da se kod gesla „Crkve u Hrvata“ na kraju radi o diskriminaciji, ini katolički portali i mreže i kako se već zovu nisu niti jednom riječju stavili na stol. Diskriminacija koja zahvaća sve one na istom tlu koji imaju drugu etničku pripadnost, recimo Austrijance, Slovence, Talijane itd., a bilo je takvih i na tlu Porečko-pulske biskupije koju je također vodio Kutleša. Dvosjeklo geslo jer od Katoličke crkve, koja je univerzalna, čini zajednicu onih iste etničke pripadnosti, a ne etičku zajednicu. To je bio Bešker. Posvetio je novinski tekst ovoj tematici koju smo mi teolozi trebali odavno u javnom prostoru propitati, a nismo. Propustili smo taj zadatak, i ako su neki o tome možda i pisali, nije ih se glasno čulo. A kako će se i čuti u jednoj sporednoj rečenici?

Piše tako Jergović za svoje bivše novine kako je Bešker uvjereni kršćanin, ali ateist, „zavjerenik iz vatikanskog podzemlja, kojeg kao da je stvorio u svom nenapisanom romanu sam Umberto Eco.“ Tome bi samo dodao da ovaj car riječi i apostol rečenica nije samo bio izvrstan pratitelj crkvenih zbivanja, nego je još davne 2016. godine pisao, dok drugi nisu o tome pisali, o 400 utopljenika migranata u Mediteranu. Dobro je detektirao europsku neljudskost koja je tada, a danas nije ništa drugačije, u ovim ljudima vidjela samo brojke. To je bio Bešker… Pisao je o onome o čemu drugi nisu pisali, a u tom pisanju nije se libio izreći neugodne i nezgodne istine, koju pogotovo katolici ne vole čuti, koliko se god zakleli na svoju nekakvu istinu. Bešker je pisao o ljudima u potrebi, dao im je glas u novinama, dok domaći katolici u migrantima često ne vide potrebite ljude. Pa se možemo lijepo zapitati o kršćanstvu i ateizmu, tko je veći, manji i tako dalje, ali nećemo o tome ovdje…

Zato mi je izuzetno žao što nisam nabavio spomenutu knjigu kolumni, bar u novije doba na Britanskom trgu u Zagrebu.  Žao mi je što sam je gledao i listao, što sam je malo čak i čitao tada i na kraju ipak odlučio otići dalje, čitati najnovije novine koje su kasnije završile u smeću ispred zgrade.