Nepravedno je reći da je ‘Sinodalni put’ neduhovan ili čak štetan i opasan za Crkvu

Prema novozavjetnim tekstovima, kršćani imaju jednaka prava u Kristu. U svom predavanju kojeg ste održali prvog dana na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu spominjete Svetog Pavla koji ranokršćansku zajednicu naziva zajednicom oslobođenih, koja je utemeljena krštenjem u Kristovo ime. Krštenjem svi članovi Crkve postaju temeljno jednaki u mjeri u kojoj pripadaju Kristu. Na taj se način mijenjaju svi relevantni odnosi unutar Crkve, jer sve vrste razlika koje su postojale u tadašnjem poganskom svijetu, hijerarhije i podređenosti, sada postaju sekundarne. Svi kršćani podjednako dijele dar oslobođenja. Pa ipak, danas još uvijek vidimo da hijerarhija uopće nije sekundarna. Zašto ti odnosi moći i danas igraju tako važnu ulogu?

Ovo je teško pitanje na koje se ne može odgovoriti u jednoj rečenici. Mislim da bi trebalo biti jasno da je sloboda kao oslobođenje u središtu kršćanske poruke. Treba ju čitati od njezinih korijena, iz Starog zavjeta, iz priče o Izlasku, iz oslobađajućeg Božjeg djelovanja da bi se potom promatrao daljnji razvoj u Novom zavjetu. Tada dolazimo do činjenice da u Isusovu iscjeljujućem i oslobađajućem djelovanju, kao i u Pavlovoj ekleziologiji, ta temeljna koncepcija iste slobode u odnosu na Krista ima vrlo snažnu ulogu. U trenutku kad se zajednica formira i institucionalizira, pravila se stvaraju na temelju onoga što se zna i što se živi u društvenom okruženju. Imamo primjer patrijarhalnih uvjeta u antičkom svijetu, koji onda i kod Pavla, pored snažnih izjava o oslobođenju i nestanku razlika, oblikuju poredak zajednice, primjerice one predviđaju podređenost u odnosu na spol. Ili imamo primjer roba Onezima: Iako ga preporučuje svom gospodaru kao brata, Pavao ne govori izravno protiv ropstva. Postoji ta napetost između osnovne orijentacije prema Kraljevstvu Božjemu kao mjestu i okviru slobode kao i oblikovanje poretka na temelju onoga što nalazimo u društvu. U onoj mjeri u kojoj se Crkva sve više institucionalizirala time što je uspostavila hijerarhiju, obrasci poretka društva postali su dio njene stvarnosti – i bili su patrijarhalni kroz vrijeme otkako Crkva postoji u zapadnoj tradiciji. Pravila su se dalje razvijala tijekom godina, a posebno u modernim vremenima u kojima uočavamo određen razvoj demokratizacije i eroziju jakih hijerarhija. Osobito u 19. stoljeću obrana od takvih tendencija dovelo je do učvršćivanja ideje autoriteta i velike skepse prema slobodi vjernika. Osnovna napetost se dakle proteže kroz povijest Crkve između oslobađajućeg poticaja evanđelja i cijelog Svetog pisma s jedne strane, i dinamike institucionalizacije unutar Crkve.

Ključna riječ ovdje je demokracija. Kada kažete da se Crkva organizirala prema društvu, nije li to onda jedan svojevrsni znak vremena da Crkva počne drukčije razmišljati i raspravljati o novim oblicima? Može li se današnji demokratski oblik društva primijeniti u Crkvi? Stalno slušamo kako Crkva ne može biti demokratska. Kako Vi to vidite?

Ovo je rasprava koja se proteže kroz modernu crkvenu povijest. Međutim, ako cjelovitije pogledamo crkvena zbivanja, svakako postoje i duboko ukorijenjena pozitivna polazišta. Jedan je svakako teškoća Katoličke crkve u suočavanju s demokratskim strukturama i zahtjevima. To svakako ima neke veze s poviješću demokratskih struktura u modernom vremenu. Ako pogledamo Francusku revoluciju, vidimo kako se ta dinamika modernog društva i vlade oblikovala u Europi – po cijenu suzbijanja Crkve kao političkog faktora moći. Na tome je Crkva radila u 19. i 20. stoljeću, pa je više puta isticala svoju posebnost da nije nastala iz volje naroda, nego iz volje Božje. S jedne strane ima istine u tome, ali s druge strane potrebno je razlikovati teološku ideju Crkve i pitanja kako se religijska organizacija poput Katoličke crkve institucionalizira. Kako bismo prihvatili ideju sudjelovanja vjernika na pozitivan način, treba se prisjetiti dubokih korijena zajedničkog sudjelovanja u crkvenom kontekstu, posebice s pogledom na povijest redovničkih zajednica, gdje postoji velika tradicija zajedničkog donošenja odluka. Imamo to u benediktinskom monaštvu, kod prosjačkih redova ili isusovaca. Vodstvo preko odgovorne osobe i sadržajno zajedničko odlučivanje mogu dakle ići zajedno. Jako važno je dobro razlučivanje i zajedničko donošenje odluka, discernment bi kazali danas. Postoji bogata tradicija kojoj se treba „vratiti“ i koju bi trebalo ponovno slijediti. U vlastitoj crkvenoj tradiciji nalazimo mnoge uzore u zajedničkom traženju onoga što je istinito i što je ispravno i dobro.

Nadovezao bih se primjerom franjevačkog reda. Franjo Asiški borio se zapravo protiv institucionalizacije svog „reda“. On, promatrano iz ovog današnjeg konteksta, prošao je još i dobro sa svojim „reformskim pokretom“, iako nije bio zadovoljan institucionalizacijom od strane Rima.

To je točno i sasvim je tipično za karizmatska buđenja i pokrete u Crkvi, koja su u početku usmjerena protiv vlastite institucionalizacije (tj. stalne napetosti između karizme i službe). Uvijek su postojali reformski pokreti koji su osvanuli kako bi se ispravile određene jednostranosti, primjerice u odnosu prema moći u Crkvi. Kroz vjekove vidimo da je taj „povratak korijenima“ odnosno evanđelju uvijek bio svojevrstan pokretač za nešto novo u Crkvi. Zatim nalazimo ljude poput Svetog Franje koji kažu da moramo spriječiti i uravnotežiti opasnost od institucionalizacije, moći i dominacije nad drugima. No, također je sociološka činjenica da se reformski impuls, ako se želi održati, institucionalno „ublažuje“. Zato je važno mjeriti se s idejama koja su bila na samom početku i to treba činiti u svakom vremenu. Treba se dakle pitati o korijenima, o biblijskoj poruci i iz toga steći kritički pogled na dotičnu sadašnjost. Na taj način onda vidimo koji su modeli više usklađeni s izvornim idejama, a koji su udaljeniji. Trenutno živimo u crkvenoj fazi u kojoj je hitno potreban povratak poticajima koji kritički preispitivaju moć u Crkvi. Upravo ti poticaji se mogu crpiti iz Svetog pisma i reformskih pokreta ranijih epoha.

Malo smo se dotaknuli Sinodalnog puta kroz tematiku moći odnosno podjele moći. Može li Sinodalni put iz Njemačke biti poticaj Crkvi da se vjernike više uključi u proces odlučivanja odnosno da Crkva kao takva postane sinodalna?

Sama činjenica da Sinodalni put postoji i da se na njemu zajednički vrlo intenzivno radi, važan je korak za Crkvu. Pogotovo važno je što postoji većinom dobra suradnja između odgovornih u Crkvi, dakle biskupa i laika, ljudi iz Središnjeg odbora njemačkih katolika, izaslanika Sinodalnog puta, i da su svi zajedno na putu. Sasvim je prirodno da ovakav sinodalni proces zahtjeva puno više vremena nego nekakvi sastanci na kojima se u jednom danu donosu odluke što je ispravno a što pogrešno. Sve što čujem, čitam i promatram vrlo snažno govori o tome da su stečena vrlo važna iskustva zajedničkog učenja. Kada biskup i laik zajedno vode forum o životnim stvarnostima i iskustvima, vidimo da se tu nešto događa. Postoji uglavnom volja da se sluša i uči zajedno, dakle jedni od drugih. Ovo su jako bitni koraci. Ipak, Sinodalnim putem još nismo došli do cilja, jer treba još donijeti odluke. A te odluke se moraju donositi s visokim stupnjem slaganja, što možda neće biti slučaj u svim forumima. Postoji skepticizam i otpor, ljudi i neke skupine koji rade protiv ovog projekta i koji, također, traže pristaše u Crkvi po svijetu, šireći mnoge glasine i iskrivljene slike o Sinodalnom putu. Stoga je važno da Crkva bolje komunicira i objavi ono o čemu se doista razgovara i kako se zapravo u forumima radi.

Često se u hrvatskom (katoličkom i medijskom) kontekstu događa jednostrano pisanje o Sinodalnom putu. Širi se većinom samo jedna perspektiva, često negativna i iskrivljena. Bi li Crkva u Njemačkoj trebala jasnije komunicirati poruke Sinodalnog puta, posebice u zemljama gdje gotovo da ne postoji prostor za druga razmišljanja i poglede, gdje se govori samo o „tradiciji“? Vidjeli smo da tradicija može biti i nešto drugo.

Vrlo je važno da su informacije dostupne, da se objave tekstovi koji se obrađuju na Sinodalnom putu, ali da se onda s njima teološki i radi. Potrebna je živa rasprava kako bi duhovno plodan proces mogao imati učinak i izvan izvornog konteksta. Nepravedno je reći da je Sinodalni put neduhovan ili čak štetan i opasan za Crkvu. Zapravo je suprotno, jer je riječ o zajedničkom procesu traženja. Jasno je što se može dogoditi ako se sensus fidei fidelium vjernika ozbiljno shvati i ako se živi sveopće svećeništvo kako ga je definirao Drugi vatikanski koncil. Mogu se dakle stvoriti prostori u kojima se događa ovako jedno okupljanje i traženje. Tu postoje i moguća iskustva koja do sada nisu imala mjesta u Crkvi, dakle glasovi koji se do sada gotovo pa nisu mogli čuti. Kad pomislimo na one čiji se životi ne mogu uklopiti u već prihvaćene kategorije seksualne etike: istospolna ljubav ili ljudi koji se ne mogu pronaći u binarnom rodnom poretku. Na Sinodalnom putu imali su hrabrosti i ponajviše prilike dići svoj glas. Njihova životna stvarnost i potraga za mjestom u Crkvi konačno dobiva svoj oblik. Tu se dakle nešto mijenja. Ne možete reći da različite stvarnosti života ne postoje ili da one ne mogu biti katoličke. Ima ljudi koji su godinama i desetljećima zapravo doživljavali samo odbacivanje u Crkvi, a ipak kažu: Mi želimo ići svojim putem i imati svoje mjesto u Crkvi. Mislim da je to izuzetno važno! Ne mogu ovo sve drugačije tumačiti nego djelovanjem Duha Svetoga, posebice kad takvi ljudi dižu glas u našem okruženju i time potiču na otvaranje.

Iz ovog zajedničkog procesa i traženja osnovale su nove inicijative, primjerice Out in Church, ali i otvoreni razgovori o seksualnosti.

Da, to je izazov i svojevrstan signal da naša Crkva mora i može biti inkluzivna. Ako je svaki čovjek stvoren na sliku Božju, svaki pojedini, onda ne mogu reći: Ne, nisi, jer si drugačiji. To neće i ne može uspjeti. Sinodalni put stvara platformu na kojoj se po prvi put u Crkvi javno raspravlja o tim pitanjima. Još uvijek nije sve u najboljem redu, ali postoji prilika da se tim pitanjima pristupi iznova i da se rasprave ne završavaju prerano.

Pozivanje na crkveno učiteljstvo često se koristi kao odgovor na sva pitanja u Crkvi. Kako Vi to vidite?

I učiteljstvo ima zadaću i priliku učiti iz povijesti, imamo dovoljno takvih primjera. Za mene je najbolji primjer s ljudskim pravima. Ovo je priča za učenje. Ono što je u 19. stoljeću osuđivano kao ludost – sloboda savjesti – Drugi vatikanski koncil utvrdio je kao dio crkvenog nauka u Deklaraciji o vjerskoj slobodi Dignitatis humanae. Naravno, ni taj proces učenja još nije završio, još uvijek postoje mnoge ambivalentnosti u načinu na koji se Crkva bavi ljudskim pravima, ali jedno je jasno: Crkva može učiti! A danas mora učiti na druge načine i nastaviti te procese, zato je Sinodalni put znak takvog jednog učenja i ujedno dobar način gdje se može ponovno dogoditi proces učenja. Važno je pogledati što se tamo stvarno događa i na taj način pokušati prevladati skepsu. Riječ je o slušanju, o pružanju ruke jedni drugima, ali i o borbi za donošenje zajedničkih odluka kako bi se opravdali duhovni i teološki problemi i kako bi se unaprijedile reforme koje su hitno potrebne, bez kojih se ozbiljno narušena vjerodostojnost Crkve ne može ponovno steći.

Biti zajedno na putu i razgovarati dobar je opis i Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu. Jeste li imali prilike biti na sličnim teološkim susretima poput ovog u Hrvatskoj?

Uvijek je jako dobro omogućiti ovakve razgovore i susret različitih životnih iskustava kako bi učili jedni od drugih. To doživljavam i ovdje. Vrlo je otvorena i dobra atmosfera u kojoj se može njegovati otvorena riječ i u kojoj su sudionici očito voljni otvoriti se jedni drugima, ispitati argumente i obrasce mišljenja i teološki surađivati. Doživjela sam to i u drugim kontekstima, na primjer u susretima s katolicima iz Afrike ili Latinske Amerike. Prije nekoliko godina sam na konferenciji teologinja u Latinskoj Americi čula dojmljive i bolne priče o uvjetima u kojima tamošnje kolegice prakticiraju teologiju. Uvijek su se bojale da će izgubiti posao ako malo otvorenije progovore. Bila im je to vrlo napeta situacija u kojoj se druženje s kolegicama i kolegama iz drugih dijelova Crkve ujedno doživljavalo kao potpora i osnaživanje, ali istovremeno kao rizik. Oboje strane potrebne su takvih prilika da uče jedni od drugih, da se međusobno jačaju i da iskuse slobodu teološkog mišljenja i slobodu vjere.

Uz takve priče i iskustva teologa, slučaj s Ansgarom Wucherpfennigom sigurno vam nije stran. Njemu nihil obstat za rektora filozofsko-teološkog fakulteta Sankt Georgen u Frankfurtu nije obnovljen 2017. godine zbog neugodnih pitanja koja je postavljao u kontekstu akademske teologije. Očito i u Europi još uvijek postoji problem slobodnog teološkog promišljanja?

Uvijek postoji ta napetost između teologije koja traži i institucionalne potvrde koja se teško nosi s traženjem. Nažalost, instrument crkvene dozvole za poučavanje uvijek se iznova koristi na način koji postavlja uske granice teološkom istraživanju. Znam više dobrih teologa koji su kažnjavani različitim crkvenom intervencijama, na štetu same teologije i Crkve. Kao teologinje i teolozi želimo i očekujemo da se sukobi oko teoloških pitanja rješavaju u razgovoru s crkvenim učiteljstvom, a ne da se „rješavaju“ disciplinskim alatima. A kada se poduzimaju mjere, potrebno je jedno svojevrsno neovisno mjesto na kojemu se teolozi mogu žaliti, jer inače smo potpuno nemoćni u takvim situacijama. Crkva koja vjeruje u djelovanje Duha Svetoga treba si uzeti slobodu i pustiti teologiji da traži i ispituje gdje Duh puše. Kako bi mogla prenijeti kršćansku poruku u novo doba, teologija mora identificirati slijepe točke u crkvenom naučavanju i otvoriti nove putove. Ili će se ti novi putevi dokazati ili ne. Sloboda govora i poštena rasprava kao i intenzivno proučavanje svakako su bolji od oštre discipline. Nema dakle nikakve potrebe sankcionirati i odbaciti Boffa, Künga, Reginu Ammicht Quinn ili profesora Wucherpfenniga.

Napomena: Ovaj intervju prvotno izašao je na portalu Polis.ba. Pročitati ga možete na hrvatskom kao i na njemačkom jeziku.