Svijet u kojem rijeke govore i pradjedovi vječno žive. Ovako je Saša Stanišić objasnio baki svoje romane. Da odmah na početku otkrijemo: baka više nije živa. Umrla je dok je Stanišić pisao roman „Porijeklo“, koji je izašao 2019. godine pod naslovom „Herkunft“, nagrađen s Deutscher Buchpreis, kao najbolja knjiga objavljena na njemačkom jeziku u 2019. godini. U Hrvatskoj prijevod je objavljen u zaprešićkoj Frakturi, u prvim danima prosinca 2020. godine, taman pred Božić, u hladnim zimskim danima idealnim za uranjanje u imaginarne ali itekako stvarne svjetove raznih ali ponajviše ovakvih priča.
S ovim romanom, Stanišić svojoj je obitelji, napose baki, podigao spomenik koji je vrijedan spominjanja i divljenja. Rezultat ovog djela puno je više od tipičnog obiteljskog portreta. Stanišić, rođen 1978. godine u jugoslavenskom Višegradu, priča o bijegu pred ratom, koji je raspršio njegovu obitelj po cijelome svijetu. On opisuje svoj dolazak u Njemačku, usta puna karijesa, straha i očekivanja. Također govori o radosti dolaska u Heidelberg, koji je postao prvi dom, jer su se, kako piše, „prvi put nakon bijega osjećali sigurno“. Tu pronalazi svoju prvu ljubav i otkriva njemački romantizam Hölderlina i Eichendorffa. Njegov roman zapravo ne teče kronološki već skače između mjesta, ljudi i faze života. On fragmente sjećanja narativno kombinira. Dirljive, smiješne i otkačene, na trenutke bajkovite anegdote iz vlastita života i života obitelji, s vremenom i stranicama rastu u nešto veće: u priču o samom pripovijedanju, jer „Porijeklo“ govori kako sjećanja postaju priče i kako se i mi stvaramo s tim pričama. Na neki način je riječ o srži našeg postojanja, o biću i umiranju, o sreći i smrti, kako on sam piše.
Kroz priču upoznajemo Stanišićevu baku i djeda, pogotovo se susrećemo s demencijom, gubitkom sjećanja. On istodobno zapisuje svoja sjećanja, koja su usko povezana s gubitkom. Kad je 1991. izbio rat, Stanišić je iz škole znao samo riječ „genocid“, koja je bila spomenuta u vezi s logorom Jasenovac. Desetljećima kasnije, prisjeća se, odjednom je riječ o Kosovu i o aktualnim događanjima. „Socijalizam bio je umoran, nacionalizam budan. Zastave, svaka svoja u vjetru, a u glavama ljudi isto pitanje: Što si ti?“ Stanišiću nisu potrebne brojke za kvantificiranje stradanja i nikakav opis zločina. On popisom naizgled „banalnih stvari“ opisuje kako rat zadire u privatnu sferu i kako razara obitelji i društva. Među tim stvarima nalaze se knjige, koje, tu ćemo se svi složiti, nisu nimalo „banalne stvari“. Tu je i sjećanje na posljednji ples roditelja prije rata, ili na famoznu utakmicu Crvene zvezde iz Beograda koja je porazila FC Bayern Münchena u 1991. godini. Kasnije je Zvezda osvojila Europski kup prvaka s ekipom koja je predstavljala gotovo sve države južnoslavenskih naroda. „Veselje osamdeset tisuća ljudi bilo je zaglušno, nevjerojatno. Danas bih mogao tvrditi da je ispražnjen bijes, mržnja prema ljudima i strah od egzistencije. Ali to nije istina. Sve bi to kasnije izašlo iz oružja. Ovo je ipak bila samo jedna stvar: veselje zbog važnog gola.“
1992. obitelj stiže u Njemačku. Stomatolog, kojeg Stanišić naziva „Dr. Heimat“, oslobađa tada petnaestogodišnjaka od karijesa i poziva ga na pecanje s djedom Muhamedom, gdje Stanišić priča o svojoj tuzi u Njemačkoj. Priče u knjizi „Porijeklo“ dirljive su, zadivljujuće i pune uvida. Činjenica da je ono što nazivamo identitetom, domovinom ili podrijetlom, puno više od lokacije, napose konstrukt i nešto nadasve osobno. S ovom knjigom Stanišić daje važan doprinos društvenoj raspravi, posebice u jednom trenutku kada se na izbornim plakatima ponovno progovara o temama identiteta i domovine.