Kada ti avion skoro pred nosom odleti


Priče s puta / Petak, prosinac 29th, 2017

Bila su još samo sat vremena do ukrcavanja na let, a ispred mene gomila ljudi koji su nestrpljivo čekali na šalteru za predavanje prtljage. What the… Kako ću stići na svoj let, pomislih. Nakon nekoliko puta klizanja prstiju po ekranu svog pametnog mobitela i frustriranim porukama koje sam slao svojoj dragoj, došao sam konačno na red, samo da bi mi na šalteru izbacilo da mi je u karti samo uključena ručna prtljaga. Čudno, kako je to moguće? Prebacim se na navedeni šalter, oni mi uzmu prtljagu i šalju me na drugi kat da dodatno platim.

“Pošto ste mladi, možete još potrčati do gore i platiti,” reče ta žena na šalteru. Nasmiješih se onako hladno. Ha ha, ne znaš ti kako su me ovih dana križa boljela i kako starost pomalo kuca na moja vrata.

“Dobro. Gdje je to?” upitah još jednom nesigurno gledajući na sat.

“Na drugom katu,” rekla je i pokazivala rukama gdje bi trebao ići. “Pošto ste mladi, stići ćete Vi to do svog leta.”

“Hvala,” rekao sam ali nisam bio toliko zahvalan jer se vrijeme smanjivalo step by step. I stalno mi se vrtjelo pitanje u glavi, hoću li uopće stići na let? Nisam više bio toliko siguran u uspješnost ovoga plana, ali nisam odustao. Ipak me čekala draga u Zagrebu, a za nju se vrijedi boriti do zadnjeg daha.

Na tom šalteru na drugom katu kod Lufthanse dočekao me slijedeći problem. Kolege od Croatia Airlines vole zakomplicirati sve u sistemu, pa je suradnica na šalteru potražila pomoć jedne druge kolegice. Nekoliko puta je ukucala sve podatke, ali bez pomaka. Reče njezina kolegica, kako je taj problem frustrirajući. “Baš kao što je situacija u samoj Hrvatskoj,” nadodao sam, na što se ona nasmijala. Ipak, nakon desetak (izgubljenih) minuta čekanja na šalteru dok sistem proradi, riješio se problem, ja platio i krenuo dalje do security check-a.

Kada sam vidio red, problijedio sam. Doslovno. Neću stići, pomislih. Već sam vrtio svakakve scenarije u glavi, ali ne odustajem tako lako. Stao sam u red, čekao, prošao i tu traku i mislio da je ovoj noćnoj mori konačno došao kraj. I dođem do graničnog prijelaza kada vidim slijedeći prizor: trodupli red. Definitivno neću stići na let. Nema šanse. Ali šta da radim? Nema druge šanse nego stati u red na frankfurtskom aerodromu koji – Bogu hvala – ima automatski check i prijelaz. Staviš putovnicu, sistem provjeri, staneš na točku i sistem čekira tebe, tvoju sliku i šta već god treba. Kao jedan ogromni selfie se osjećaš na tom mjestu. Vidiš se na ekranu u crno-bijelom izdanju, a onda zasvijetli zeleno svijetlo, vrata se otvaraju i prolaziš. Bože hvala ti, rekao sam na glas pun uvjerenja da ću ipak stići.

Morao sam brže hodati u nekoj većoj brzini do gate 46 koji je trebao biti moj izlaz, ali kada sam stigao, vidio sam red ljudi koji su čekali na svoj let prema … Londonu! Sačuvaj me Bože, pa šta je ovo? Provjerih mail, vidim da su naši dragi iz Croatia Airlines promijenili izlaz – i to na 57. A eto, nisam prije provjeravao… kada bi? Nisam htio trčati da mi ne ispadne laptop iz ručne torbe, ali sam morao ozbiljno dodati gas kako bi stigao na izlaz 57 – bez daha. I tamo je stajao krcati bus putnika, ali nisam bio jedini koji je “kasnio”. No, čekanje više nije predstavljalo velik problem, već nekakav osjećaj oslobođenja.

Sada ćeš stići svojoj dragoj ravno u zagrljaj i svijet će biti vaš, vrijeme će stati i raj će se spustiti na zemlju. Ali prije toga ćeš prvo ti prema gore s nadom da se među oblacima ništa neće zakomplicirati. Koje sam ja toga dana bio sreće, ozbiljno se ponadah da će biti sve dobro. I bilo je na kraju dobro, pogotovo kada smo draga i ja u isti trenutak stigli do odredišta. Svijet je tjedan dana postao naš i samo naš.