Izložba „Kunst für Keinen 1933–1945“ (hr. Umjetnost za nikoga) u frankfurtskom Schirnu istražuje život i djelo četrnaest umjetnica i umjetnika u Njemačkoj za vrijeme nacionalsocijalizma, diktature i rata.
Vjerojatno nitko nije mogao pomisliti da će ukrajinske umjetnice i umjetnici kao i ostalo stanovništvo po drugi put u manje od stotinu godina strahovati za svoje živote, neki od njih čak i pobjeći, a ostali biti uskraćeni za vlastitu kulturu. Bombaški napadi sada ali i u ondašnje vrijeme onemogućili su normalan tijek kulturnog života i spriječili razne izložbe u muzejima i atelijerima diljem zemlje. No, unatoč svemu tome, umjetnost se i dalje stvara u Kijevu, Harkovu i Lembergu pod teškim okolnostima, kako bi se nosili s ludilom i preživjeli na taj način besmisleni rat i agresiju. Da se povijest ponavlja, pokazuje upravo ova izložba skoro pa nelagodnog naziva „Umjetnost za nikoga. 1933–1945“ u frankfurtskom Schirnu, koja je trajala od 4. ožujka do 6. lipnja i dala zapanjujući širok pregled umjetnica i umjetnika koji su ostali u zemlji tijekom nacionalsocijalizma. Iako su nastala djela ostala bez „službene publike“, umjetnost uvijek je nastajala barem za jednu osobu, samu umjetnicu odnosno samog umjetnika ili za tajni, često mali krug istomišljenika.
Danas kao i prije, a u ovom se tekstu želimo osvrnuti na umjetnost za vrijeme nacionalsocijalizma, reakcije na ludilo diktature i rata bile su različite. Frankfurtski Schirn na izložbi postavila je četrnaest biografija umjetnica i umjetnika od Otta Dixa, Willi Baumeistera, Karla Hofera i Wernera Heldta do Hannah Höch, Marte Hoepffner i Lee Grundig. Zanimljivo je kako su neki od njih stvarali više nego ikad u, kako je lijepo opisala kustosica Ilka Voermann, takozvanom „unutarnjem egzilu“, dok su se drugi jedva motivirali da popune platno. Nažalost i male produkcije u zadnjim godinama rata bile su uništene. Među spomenutim umjetnicama i umjetnicima bio je i Fritz Winter, koji je nastavio raditi na fronti dok drugi nisu više imali prilike doći do boja ili platna za bar jednu sliku. Zbog prisilne izolacije neki su pretrpjeli teška psihička oštećenja, a drugi su se, poput nerazdvojnog bračnog para Grundiga, uspjeli izvući i sabrati te nakon rata nastaviti baviti umjetnošću i naučavanjem na fakultetima.
Usponom nacionalsocijalizma počelo je vrijeme nasilja, diktature i terora, a s time i vrijeme očaja, beznađa, pogotovo onima koji se nisu pridružili nacističkom pokretu. S vremenom su mediji, javni život, politika i umjetnost bili podvrgnuti nacističkoj ideologiji. Tada su mnoge umjetnice i umjetnici, zabrinuti za budućnost i vlastiti život, bježali u egzil. Drugi su ostali u Njemačkoj i stvarali daleko od javnosti, često u tajnosti kako bi izbjegli teror nacionalsocijalista. Upravo ta djela obrađivala su teme straha i bijedu vremena, usamljenost i nadolazeću opasnost od rata, terora i okrutnih posljedica. Hannah Höch primjerice prikazuje skupinu mršavih likova zamišljenih pogleda i lica okrenuti prema dolje, koji podignutih ruku idu naprijed („Anklage“, hr. Optužba, 1943.). Ona u tom djelu nema konkretan događaj pred očima već stavlja fokus na ljudsku patnju kao posljedicu rata, diktature i terora. Willi Baumeister pak ironično obrađuje razglednice („Mann mit Spitzbart, 1941.) na kojima su djela Adolfa Zieglera koje je nabavio na „Velikoj njemačkoj umjetničkoj izložbi“, otvorena 1937. godine, dan prije otvorenja izložbe „Entartete Kunst“ (hr. Degenerirana umjetnost) u Münchenu. Na toj izložbi javno su prokazana pet njegova djela, dok su ostala 125 bila zaplijenjena iz javnih zbirki. Iako se Baumeister sve više povlačio u privatni život, promatrao je i komentirao zbivanja na umjetničkoj sceni inficiranoj nacističkom ideologijom, posebice preko već spomenutih razglednica. Na tim razglednicima poigrava se ženskim tijelom na način da određena djela tijela povezuje i time oblikuje u svojevrsno lice – ne bilo koje lice, nego ono koje je zaduženo za diktaturu, rat, nasilje, teror i depresiju koja je vladala posebice kod onih koji se nisu priklonili destruktivnom nacističkom pokretu. Lea Grundig, umjetnica iz Dresdena koja potječe iz židovske obitelji, u 1920-im godinama pridružila se komunističkoj partiji, zbog čega su je vlasti promatrali, progonili i na koncu nekoliko puta od strane Gestapo-a uhitili i ispitivali. Od 1933. sve do 1937. godine Grundig obradila je svoj pogled na društveno-politička zbivanja u zemlji bakropisom. U ciklusu od dvadesetak dijelova („Unterm Hakenkreuz“, 1935.) obrađuje strah, vlastita iskustva i predosjećaj grozne eskalacije terora i nasilja, a na listu broj sedam („Flüstern“, hr. Šapat, 1934.) oslikava uspon nacionalsocijalista i radikalne promijene u svakodnevnici – progon, prisilna izolacija, zatvaranje, tuga kao i depresija. Werner Heldt, koji je živio u egzilu od 1933. do 1937. godine, na svome crtežu („Aufmarsch der Nullen“, hr. Marš nuli, 1933.) pokazuje kompoziciju na kojoj dominiraju beskrajne nule. Te bezbrojne nule postaju anonimna masa sljedbenika uz zastave bez sadržaja. Korištenje broja kao i praznih zastava ne samo da ukazuje na bezvrijednost već i masu koja je deindividualizirana. Ovakve se kritike nisu našle kod svake umjetnice ili umjetnika.
Mnogi od njih odlučili su ipak ostati u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. Jedan od njih je Otto Dix koji se 1936. godine povukao u malo mjesto Hemmenhofen, gdje su godinu dana kasnije iz javnih zbirki oko 260 njegovih djela bila zaplijenjena, a neka i oklevetana na već spomenutoj izložbi „Entartete Kunst“ (hr. Degenerirana umjetnost) u Münchenu. Unatoč diskreditiranju, Dix je ostao član u „Reichskammer der bildenden Künste“ te radio po narudžbama. Za vrijeme Weimarske Republike Dix bio je poznat po društvenoj kritici u svojim djelima, no cenzura za vrijeme nacionalsocijalizma utjecala je vidno na promjenu. Između 1933. i 1945. godine dominantan motiv njegovih djela bili su krajolici, jer je na taj način pokušavao izbjeći zabranu rada. Na jednom od krajolika („Düstere Landschaft“, hr. Tamni krajolik, 1940.) dominira tmurno raspoloženje, prikazujući morbidne i zastrašujuće prirodne elemente i dramatiku svjetlosti. Bez da se previše ubacim u interpretaciju, ovaj prikaz koji svakako nije fikcionalan prenosi nelagodu. Ujedno prikazuje sličnost s krajolikom u blizini Bodenskog jezera, novog doma Otta Dixa, ali možda najviše komentira zbivanja u društvu koja su tmurna, a dolaskom nacionalsocijalista na vlast svakako morbidna i zastrašujuća. Ne samo u kulturnome nego i u medijskom svijetu događale su se zastrašujući preokreti o kojima svakako svjedoči biografija umjetnice Jeanne Mammen. Časopisi i izdavači s kojima je ona prethodno radila, doživjeli su ili gašenje ili podvrgavanje nacističkom ideologijom. Nakon što je 1937. godine posjetila Svjetsku izložbu u Parizu, pronašla je za sebe novi stil – kubistički stil slikanja koji je proturječio nacionalsocijalističkom idejom za umjetnost. Tako je njezin „Sterbender Krieger“ (hr. Umirući ratnik) nastao nakon promjene i nailaženja novog stila, oko 1943. godine, u jednom periodu kada su joj nećaci ginuli na fronti. Jasno je vidljivo kako ovaj rad prikazuje ono što se događalo na fronti njezina života: na crvenoj pozadini pada mladi vojnik blijeda lica, čije se tijelo tek uočava u kontrastu tople crvene i tonova plave i zelene boje.
Frankfurtski Schirn ovom je izložbom postavio jedno briljantno a nadasve aktualno pitanje u svjetlu svih društveno-političkih zbivanja današnjice: koliko umjetnik može ili mora biti političan?