Ne treba klimati glavom na sve

Davno nekada nisam bio toliko otvoren. Skoro pa uvijek bi se skrivao iza stavova onih koji bi sebe deklarirali “pravovjernima” i klimao glavom na sve što su oni govorili, dok bi odbacio one koji bi se usudili misliti svojom glavom i one koji su kritički preispitivali neke stvari. A ako bi imao stav, ne bi ga baš uvijek iznio, iz nekog straha da bi mogao nešto krivo reći. Ne shvaćam baš zašto je to tako bilo, ali bilo je.

No, danas je to drukčije.

A na tome sam pak zahvalan mnogim ljudima koji su imali hrabrost misliti svojom glavom, postavljati čak i neugodna pitanja i kritički preispitivati neke stvari. Imali su hrabrost biti ono što jesu. Nisu se bojali istupiti svojim razmišljanjima i s time biti poticaj svima onima koji su još bili zarobljeni u zatvoru vlastitog straha. Ne moram se dakle nužno ni slagati s takvima, ali volim kada netko iskreno i otvoreno govori pa i ono što nije mainstream za određenu skupinu.

Ne samo da sam zahvalan svim tim ljudima, nego i biblijskim likovima poput ovog današnjeg iz evanđelja. Tko je danas bio na misi, mogao je čuti priču Tome. Prozvali smo ga “sumnjičavi Toma”, kao što čovjek, kako prije tako i danas, rado voli druge kititi apstraktnim pojmovima. Ja se pitam, gdje je u tome svemu čovjek, dakle to konkretno ljudsko biće i njegova priča?

Toma nije mogao odmah povjerovati da je Isus uskrsnuo, čak ni onda kada su mu to njegovi prijatelji svjedočili i tvrdili. On je htio sam vidjeti, doživjeti, iskusiti. I s time je zapravo i nama danas poslao poruku: ne možemo nikome nametati naš doživljaj, naša iskustva ili naša uvjerenja, dok drugi to sami za sebe ne iskuse.

Ili još jedna druga poruka bi bila, da ne treba sve tako lako prihvaćati što se danas nudi, a svašta se nudi. Nažalost mnogi danas nasjedaju na svašta, klimaju glavom na sve što im netko diktira, bez da misle svojom glavom.

Biti skeptičan i sumnjati nije dakle nikakav grijeh ili promašaj, ili pak nedostatak vjere. Naprotiv. Tko ne pita, neće dobit odgovor. A s Bogom treba samo iskreno, pa i u sumnji, jer na kraju krajeva on i tako zna što je to u srcu. Čemu onda šminkati stvarnost? Toma nije takav bio. Zato ga volim i zato mi je veliki primjer jer svjedoči da s Bogom možeš i smiješ biti ono što jesi, iako te tada valjda mnogi neće (htjeti) razumjeti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *