Ćiro Truhelka u 1942. godini pisao je o muzejima i kolodvorima sjećajući se svojih sarajevskih dana. Dojmile su mi se njegove riječi, koje je svojedobno Miljenko Jergović u jednom tekstu istaknuo, a ja ću ih rado ovdje preuzeti: “Muzeji su kao i kolodvori, prolazne stanice, kroz koje prolaze hiljade i hiljade ljudi svih društvenih slojeva od najnižeg do najvišeg, od nepismenjaka do najviših zastupnika znanosti, od domaćih ljudi do prolaznika iz dalekih zemalja i naroda.”
Sjećam se jednog putovanja vlakom iz Frankfurta do Münchena. Kada sam izašao iz vagona, na određenoj traci na kojoj je stao vlak, hiljadu i nešto više ljudi krenuli su, s maskama na licu, prema izlazu. Tada je još strah od korone bio prisutniji nego danas. Jedni su krenuli prema tisku, drugi prema taksiju, treći dalje prema drugom vlaku koji vodi u daleke gradove, gdje ih je najvjerojatnije netko čekao. Jurišao sam prema vani, na zrak, gurajući se kroz masu, tražeći kut za sebe gdje bih mogao na miru tražiti prijevoz do hotela. Čekajući u hladnoći, promatrao sam automobile, tramvaje, susrete ljudi, odlaske i dolaske. Točno se moglo preproznati tko je došao a tko otišao. Čarolija glavnih kolodvora nalazi se u moru raznih ljudi svih društvenih slojeva, od nepismenjaka do najvećih intelektualaca, od prolaznika iz dalekih gradova do onih koji su blizu. A ponajviše je ta čarolija prisutna u susretima.
Tko je bivao puno po europskim ali i svjetskim kolodvorima i aerodromima zna o čemu pišem. Volim razmišljati o tim susretima. Najteži su pak oni trenuci odlaska. Ne zna se kome je teže: osobi koja odlazi ili onoj koja ostaje. I svakog puta odlasci ne mijenjaju svoj oblik: oni uvijek ostaju odlasci do onog trenutka kada postanu dolasci. Do tada treba preživjeti, a tko je preživio pričat i pisat će o svojim sjećanjima. U Münchenu i svuda po svijetu zatvaraju se vrata raznih vlakova, ostavši jednu osobu na stanici, a drugu u vlaku… i svakim mahanjem odmiče vlak sve do onog trenutka kada osoba na stanici tog grada iščezne do drugog, skorog susreta.