Ovo nije vrijeme egoizama, ovo je vrijeme solidarnosti

Ovih dana svašta se može pročitati na društvenim mrežama vezano za koronavirus i odredbe civilnih i crkvenih vlasti oko zabrane okupljanja. Ovdje ćemo se, ipak, samo zaustaviti na vjersko-crkvenom aspektu i incidentu Josipa Delaša, župnika župe Svetog Leopolda Mandića, koji, suprotno izričitim nalozima Crkve o slavljenju mise bez naroda, održava mise, pozivajući javno i druge župljane da mu se pridruže. Radi se o jednom svećeniku, koji već tjednima odbija poslušati nalog svojeg nadiskupa, te javno omalovažava papu Franju, biskupe, Kongregaciju za bogoštovlje sakramenata, policiju i novinare. Ovdje je, dakle, potrebno prikazati priču onakvom kakva ona je, bez cenzure, bez manipulacije s iz konteksta izvađenim fotografijama s kojima se neki vjernici nažalost služe da bi preokrenuli čitavu priču. Dok se preko društvenih mreža širi fotografija koja bi na prvi dojam stvarno mogla izgledati kao da novinari pokušavaju “provaliti” u crkvu, iza fotografije stoji jedna sasvim druga priča koja prikazuje tužnu i neprihvatljivu suprotnost onoga što kršćani diljem svijeta slave – Isusovo uskrsnuće.

Što se dogodilo?

Ono što je već tjedan dana prije Uskrsa počelo s kršenjem crkvenih i civilnih mjera, kao i s urlanjem ovog crkvenog službenika na novinare – koji se pak koristi jednim čudnim rječnikom („Bože, jel čuješ me? Kazni ga i na moj zahtjev ga kazni. Eto, bit ćeš kažnjen“) – dobilo je svoj nastavak na sami Uskrs, kada je došlo do verbalnog i fizičkog napada od strane “vjernika” prema ženi, osobi, novinarki. Iako nikome ne možemo, niti imamo pravo dirati u osobno vjerovanje, ipak se postavlja pitanje, u što takvi ljudi doista vjeruju i koga to točno slijede? Koliko je poznato, Isus iz Nazareta, iz evanđelja, nije nasilan. Također se nameće pitanje, što je to u glavi muškarcu, kršćaninu, čovjeku nadasve, da udari i ponižava osobu, da joj izbije mobitel iz ruke i ne baš malim vratima prikliješti ruku, zbog koje se novinarka na kraju našla na kirurškom odjelu splitskog KBC-a. Dok su joj prisutni priskočili u pomoć i uspješno izbavili ruku, fizički je napad dodatno bio popraćen daljnjim urlanjem svećenika koji se koristio jednim vrlo čudnim, neprihvatljivim i sve samo ne kršćanskim, rječnikom: “Neka vas đava nosi, ajte kvragu. Odnija vas đava što prije, ajte ća.“.

Bolno je kao kršćanin o ovome pisati, a vjerujem i čitati, a nadasve gledati te scene ili biti usred nje – i to na sami Uskrs, kada se slavi Uskrsnuće Gospodinovo, svetkovina života, radosti, mira i ljubavi. Još je tužnije čitati mnogobrojne reakcije na ovaj incident, u kojima mnogi vjernici – sudeći po komentarima na društvenim mrežama – ne vide ništa sporno već priliku za prevaliti krivnju (opet!) na druge, u ovom slučaju na “zločeste” novinare koji samo žele “blatiti” Crkvu. 

Novinari crvi”

Jesu li novinari došli uznemiriti, napadati ili provaliti u crkvu kako neki govore, pozivajući se na iz konteksta izvučenu fotografiju? Naravno da ne, što pokazuje i snimka. Državne, a pritom i crkvene vlasti, donijele su mjere i odredbe kako spriječiti prenaglo širenje virusa i kako bi zaštitili jedni druge od moguće zaraze, koja za nekoliko skupina ljudi može biti smrtonosna. Kršćanima, kojima je ljubav prema bližnjima srž evanđelja, neprihvatljivo je izlagati druge opasnostima zaraze. Većina klera i vjernika pridržava se ovih mjera i pokušava naći nove načine kako živjeti vjeru u ovo izazovno vrijeme. Ovdje mogu poslužiti riječi biskupa Uzinića koje su potrefile bit i srž kršćanske ljubavi prema drugima: “Mi vjernici smo i građani društvene zajednice u kojoj imamo i svoja prava, ali i svoje dužnosti. Ne mogu, osobito kad je riječ o opasnostima od zaraze koja se širi, za sve druge građane postojati jedna pravila, a za nas vjernike druga”. Nadalje kaže: “Da se kojim slučajem i dogodilo da smo izuzeti iz ovih mjera, mi vjernici bismo, zbog brige za druge, kao i zbog solidarnosti s drugima, te mjere trebali nametnuti sami sebi”. Da se virus lako i brzo može proširiti na našim vrlo dobro posjećenim misnim slavljima, pokazalo se ne samo jedanput. Ali se postavljaju pitanja: Tko bi nosio odgovornost za žrtve, na duši i pred zakonom? I ponajviše: kako bi netko opravdao takav čin? Kako bi taj isti kršćanin utješio one koje su izgubili dragu im osobu zbog neodgovornosti?

No, vratimo se na medije: Kada, dakle, jedan crkveni službenik ili bilo tko drugi, najavljuje da će kršiti te odredbe koje vrijede za sve, i dovesti s time druge u opasnost, postoji svakako interes javnosti da se i građani o tome obavijeste – što je sasvim logično i normalno. Bilo bi čudno kada ne bi bilo tako. Nekoliko sati nakon ovog incidenta i napada na novinare, priča nije doživjela svoj kraj, nego je krenula u jedan drugi smjer. Pred crkvu je u predvečernjim satima stiglo oko 20 osoba, namaskiranih i s bakljama, uz transparent na kojem je pisalo “Novinari crvi”, a ostalim natpisima da i ne govorimo. Nažalost, ovaj teatar apsurda poslao je na Uskrs jednu veoma neugodnu i s kršćanstvom nespojivu, čak i protivnu, poruku koja se znatno razlikuje od poruke Uskrslog: “Mir vama!”

Svi smo, kao čovječanstvo, u ovome zajedno

Tužno je gledati svu histeriju, gunđanje, pljuvanje i prozivanje nekih “vjernika” koje je isplivalo na površinu, kao i magijsko shvaćanje i poimanje vjere i sakramenata. Tužno je vidjeti velik broj uvredljivih komentara na profilu biskupa Uzinića i drugih svećenika, teologa, vjeroučitelja i vjernika, koji u ovome ne vide nikakvu Božju kaznu, zavjeru ili izdaju Božjih zapovijedi, nego mogućnost da na druge načine živimo kršćansku ljubav i solidarnost sa drugima. 

Na ovaj način ovo naše odricanje od Euharistije – kaže Uzinić – postaje sama Euharistija, žrtva za druge i to one najslabije među nama jer, kako reče papa Franjo, “ovo nije vrijeme ravnodušnosti, jer cijeli svijet pati i mora ostati ujedinjen dok se suočava s pandemijom”, niti je “vrijeme egoizama, jer izazov s kojim smo suočeni svima nam je zajednički i ne razlikuje jedne od drugih”.

Tekst je objavljen 17. travnja 2020. godine na portalu Fratellanza umana.