Pored Rata i mira ili pak Ane Karenjine, u svijetu je negdje tamo oko 1899. godine na veliko očekivana i na kraju i dočekana jedna od kasnije najčitanijih knjiga velikoga ruskoga pisca, Lava Tolstoja. Premda će neki kazati da je ona manje poznata od ostalih njegovih djela, Uskrsnuće kao njegov posljednji roman znakovita naslova, doveo ga je u “rat” s Ruskom pravoslavnom crkvom. Tadašnji su ga klerici na Svetome sinodu u februaru 1901. godine ekskomunicirali, ili jednostavnije i dramatičnije rečeno, izbacili iz Crkve. Klerike bi se u tom pogledu moglo i nazivati izbacivačima – samo ne iz klubova, diskoteka, s plesnih podija, premda je SPC isto jedna vrsta elitnoga kluba, možda bolje plesnog podija politike, gdje popovi u mantijama plešu onako kako veliki meštar svira. Oni su Tolstoju ovom veoma kratkom i nadasve hladnom rečenicom presudili: “Crkva ne ubraja Tolstoja u svoje članove i ne može ga ubrojati sve dok se on ne pokaje”. Odluka je izazvala revolt, pa je Tolstoj ironično poentirao u pismu kojeg je objavio u novinama: “Najljepše molim vaš cijenjeni list da zahvali svima njima, pri čemu simpatije koje su meni izražene ja ne pripisujem toliko značaju svog rada koliko oštrumnoj i blagovremenoj odluci Svetog sinoda”.

Veliki ruski pisac, dakle, ne spada među vjernike, jer je napao društvenu nejednakost i licemjere tadašnjeg društva u Rusiji, nešto što je inače zadaća same Crkve, kršćanstva, naravno samo onda ako se stvarno poziva na svog utemeljitelja. Jasno, kako to inače biva s režimima, kako političkim tako i crkvenim, roman je bio cenzuriran pa je i pisac zbog svoje nutarnje slobode i potrebe da stavi sve na papir, završio u kazni. Pokajanje bio je mogući izlaz, a možda ujedno još veći zatvor, no od strane pisca ga nikada nije bilo. I bolje tako…

Premda nije poput Tolstoja, srpski teolog i pravoslavni svećenik, ili, evo, sveštenik, Vukašin Milićević napisao je istoimeno djelo, svoj prvi roman, Vaskrsenje. No, da se nije puno promijenilo po pitanju cenzure, stavova, pa na koncu i reakcija crkvene hijerarhije, vidi se i kod njega, ili ajmo bolje kazati, na pozornici pravoslavnog svijeta u Srbiji. I dalje crkvene predstave, pogotovo u kontekstu naše regije, bile one katoličke ili pak u ovom slučaju, pravoslavne, bivaju jedan svojevrsni teatar apsurda. Umjesto da se bilo koja od tih crkava diči svojim genijalcima, oni ih svom silom trpaju iza nevidljivih rešetaka, kažnjavaju i cenzuriraju ih besramno. Najgore je, to pak mislim, tihi i suptilni pritisak između redaka. A razlog se nalazi valjda u nekakvoj ugrozi, dakle, slobodni ljudi i genijalci unutar bilo koje crkve ugrožavaju položaj moćnika. Strah je to od slobode i izgovorene riječi, i da će ona biti toliko oštra poput mača, koja bi mogla ljudima odnijeti vjersko tlo pod nogama. A onda moćnici ostaju bez moći, i kome će naposljetku prodavati svoju ideologiju?

I u katoličkome svijetu mnogi su doživjeli cenzuru, što se, bogu hvala, promijenilo pod papom Franjom. Gustavo Gutierrez recimo, začetnik latinskoameričke teologije oslobođenja, jedna je poznata žrtva takvog pristupa, ili Hans Küng, kojega je poljski papa Wojtyla sankcionirao jer je propitivao dogmu koja je bila u izravnom doticaju s njime – moćnikom u bijeloj halji, Wojtylom. Küng je, primjerice, i dalje ostao katolički svećenik, nije okrenuo leđa Katoličkoj crkvi, nastavio je predavati kao profesor, samo ne na katoličkim sveučilištima. Isto tako je nastavio svoju teološku publicistiku, koja je čak i za one koji se ne bave tim temama od izrazitog značaja. Svim ovim navedenim autorima jedno je zajedničko: kroz pisanu su riječ ostavili trag, a Milićević je na dobrom putu da u svom kontekstu svojim pisanjem potakne na društvene, pa i crkvene promjene.

Spomenuo sam suptilni pritisak i cenzuru, nešto čime se suočio i već spomenuti naš autor Milićević, rođen 1982. godine u Beogradu. Javnosti je poznat po “kontroverznim” religijskim pa i političkom stavovima, ili drugačije rečeno, trn je oku moćnicima u haljama, pogotovo bivšem patrijarhu Ireneju, koji ga je suspendirao nakon jednog televizijskog nastupa, pa mu je dodatno zaoštrio kaznu, zabranjujući mu pojavljivanje u javnosti. Bilo je tu još mnogočega s čime se Milićević morao suočiti unutar SPC, pa je pronašao izlaz, valjda jedini mogući, u književnosti. Premda njegov roman nije idejni pandan Tolstojevom romanu, Milićevića priča nije priča o pokajanju i iskupljenju. Ono je nešto posve drugačije, a moglo bi se reći da je riječ o djeliću novozavjetnog teksta preslikan u današnje vrijeme nacionalizama, ratova i vlastoljublja na našim prostorima. Njegov je junak u romanu suočen s mnogim nepravdama i nekažnjenim ratnim profiterima i zločinima, korupcijom i nekažnjenim i neprocesuiranim kriminalcima. Glavni junak imenom Lazar mogao bih probuditi razna čitateljeva sjećanja na detalje novozavjetne priče, premda Milićevićeva priča i nije suvremeniziranje starog biblijskog teksta o Lazaru iz Betanije. Miličevićev Lazar, pravnik odnosno sudac besprijekorne karijere i familije, svojom se krivicom, a onda i tuđom voljom nađe u središtu naočigled bezizlazne situacije koja je povezana s kriminalom, moćnicima, ratnim zločincima i žrtvama. Njegovo postojanje u toj beskrupuloznoj situaciji znači apsurd, a takav osjećaj mnoge u našoj regiji kad-tad uhvati, dakle, pitanje o vlastitoj egzistenciji, o smislu života i smislu institucija koje su povezane s tim apsurdima u zemljama bivše Jugoslavije.

Na kraju treba Milićeviću biti veoma zahvalan na ovakvom književnom djelu. Zašto? Zato što pokazuje da zdrav razum još uvijek postoji i da negdje valjda mora biti izlaz iz cijelog ovog neizmjernog prokletstva naše regije. On je, pošto poto, kao pisac gotovo majstorski obradio sav apsurd u Apsurdistanu i svojim prvijencom pokušao ono naočigled nemoguće, a to je, pak, buđenje svih onih kojima su institucije rekle da su “mrtvi”. Ne, niste, ustanite i to tiho ili gromoglasno, kako god, ima nade, ima spasa, ima vaskrsenja, nekome na spas, nekome na prokletstvo. Toga su, najvjerojatnije, svjesni i studenti koji od novembra prošle godine sve do sada prosvjeduju, kao živi i zdravorazumski ljudi, kao ljudi koji se nadaju da izlaza ipak ima i tamo gdje izlaza nema…