Jesu li vatikanski PR-stratezi, ti nevidljivi ljudi koji u svojim kancelarijama oblikuju sliku Crkve za dvadeset i prvo stoljeće, kopirali Thompsona kad su nad Rimom pustili dronsku eskadrilu? I je li to bio trenutak u kojem je Katolička crkva, koja se stoljećima opirala tehnologiji, znanosti i svemu što dolazi izvan nje same, objavila da je, kako bi to rekli u našoj domoljubnoj retorici, “za dron spremna”?
Neki domaći crkveni ljudi navikli su da u svemu što dolazi iz Rima (ne i za vrijeme pape Franje) vide znamenje, pa su tim više fascinirani ovim spektaklom više nego što bi se itko razuman usudio priznati. Govore da su neki naši domaći teolozi od toga pali u nesvijest, muka im je, jer su, eto, alergični na vjeru. A zapravo, ako su i pali, pali su od onoga što se u povijesti uvijek pokazivalo pogubnim: od kiča. Jer je kič naprosto nedostatak estetike. On pretvara vjeru u ono što ona nikada nije bila. Kič je, zapravo, oblik nekakve negativne pretvorbe, način da se od svetoga napravi maska, parada, svjetlosna igra nad gradom. A u pozadini se događaju znantno važnije stvari, bar za vrijeme hrvatskog dronshowa…
Dok se odigravao taj tzv. kulturkampf u Hrvatskoj, a zapravo nije prestao do danas, dok su dronovi plesali iznad Zagreba, pa kasnije iznad Sinja, inflacija u Hrvatskoj je postala najviša u EU. Ljudi i dalje odlaze iz države koja pjeva o domovini, ljubavi prema njoj, a svojim mladima ne može osigurati sigurna radna mjesta, stanovanje i mirovinu. Cijene po dućanima divljaju, a sad još ide i plin gore…
A parade, da se na njih vratimo, to dobro znamo s ovih prostora, nikada nisu nevine. Isto vrijedi i za zastave. Zastava je simbol države, nacije, poretka. Katolička crkva, međutim, u svojoj srži nije nacionalna. Ona bi trebala biti sveopća. No, kod nas se ona rado proglašava “Crkvom u Hrvata”, što je zapravo slično ono što SPC jest “u Srba”.
U oba slučaja vjera se podređuje naciji, a nacija vjeri, sve dok jedno drugo ne progutaju. Kritičko mišljenje tada postaje izdaja. A diranje u “svetinje”, bile one hrvatske ili srpske, postaje smrtni grijeh. Nije slučajno da se u SPC-u progone ljudi poput bivšeg svećenika Vukašina Milićevića i teologa Blagoja Pantelića, jer su se drznuli misliti i podržati prosvjede protiv Vučićevog režima. A šta je bilo u Hrvatskoj s onim dekanima katoličkih sveučilišta koji su podržali rodne studije? A da ne govorimo o beskrajnim komentarima i šaranjima po zidovima, kako stvarnim tako virtualnim, i o izljevu prijetnji i mržnje. Novi “inkvizitori” danas ne pale lomače, ali njihovi tipkovnički mačevi sijeku jednako glasno i bolno.
U takvoj atmosferi lako je proizvesti krivi narativ. I doista, ovo smo ljeto mogli steći dojam da je Marko Perković Thompson važniji od Isusa iz Nazareta. Na oltarima je odjekivalo da svi koji se usuđuju dirnuti u “svetinje” trebaju patiti i umrijeti. A Nazarećanin? On, sa svojim protivljenjem mačevima, nasilju i javnim molitvama, zapravo smeta. On je višak. On kvari priču u kojoj su kipovi, zastave i dronovi važniji od evanđelja. Skoro pa se može osjetiti ono pitanje kardinala, Velikog inkvizitora, iz Dostojevskog romana, upućeno Isusu: “Zašto si došao da nam smetaš? Jer ti si došao da nam smetaš, i sam to znaš.”
A možda je upravo to najveći paradoks našega vremena: Isus iz Nazareta koji je, prema priči, došao da bi porušio oltare licemjera i srušio zidove između ljudi, danas je izguran iz onog zajedništva koji se poziva na njega… zato što kvari scenografiju. Jer u tom narativu nema mjesta za njega. Njegovo mjesto zauzeli su kipovi, Thompsonovi refreni i svjetlosni dronovi koji plešu na nebu…
Svaki put kada vjera postane parada, kada se pretvori u spektakl, ona zapravo gubi ono zbog čega je nastala. U svjetlima dronova nad Rimom, Zagrebom i Sinjom nismo vidjeli boga. Vidjeli smo samo vlastitu potrebu da vjeru pretvorimo u ono što ona nikada nije bila: u nacionalni lunapark.