Znamo da nitko nikada ne preuzima vlast s namjerom da je se odrekne, pisao je svojedobno George Orwell i bio je u pravu. Vladimir Putin te se vlasti nikako neće odreći, a što će biti nakon njega? Ne trebamo se previše nadati, jer igre u Kremlju specifične su igre moći, ludilo, dvosmislenost i nejasnoća, moć koja se u jednom trenutku samo može preokrenuti protiv vas.
Debitantni roman talijanskog autora Giuliana da Empolija, na francuskom jeziku „Le mage du Kreml“, napisan je prije invazije na Ukrajinu i postao je hvaljeni bestseler u Francuskoj, a prošle je godine čak i bio nominiran za prestižnu nagradu Prix Goncourt. Nakon godinu dana rata, Empolijev roman svojevrsna je proročanska analiza putinizma, dakle vladara koji se definira kroz rat. „Carstvo je rođeno iz rata i bilo je sasvim prirodno da se na kraju vratilo ratu.“ Putin se gotovo u cijelom romanu naziva Carem, jer nastavlja onu dobro poznatu imperijalističku tradiciju Rusije.
Ipak u središtu ovog nagrađivanog i hvaljenog romana Giuliana da Empolija, inače politologa i nekadašnjeg savjetnika bivšeg talijanskog premijera Renzija, stoji čovjek po uzoru na Putinovu tzv. „sivu eminenciju“, spin doktor ili naprosto Putinov Rasputin. Riječ je o bivšem glavnom savjetniku Vladislavu Surkovu. Za njega su govorili da je nadareni mastermind i glavni ideolog putinizma, zaslužan za hibridnu politiku i ratovanja koja su postala zaštitni znak Putinove ere. Nekada je ovaj Putinov mastermind bio i arhitekt rusko-ukrajinske politike, a u 2020. godini je iznenada smijenjen s mjesta predsjedničkog savjetnika. Ali, uvijek postoji jedno veliko ali, sada Surkov doživljava jedno svojevrsno uskrsnuće kao fiktivni Vladimir Baranov u Empolijevom romanu, koji je ujedno taj famozni čarobnjak ili mađioničar iz Kremlja.
U ovom fiktivnom romanu Empoli je s Baranovom stvorio jednog suptilnog i ciničnog intelektualca, čovjeka koji nije za grube već za fine dvoboje, a napose koristi prijevare i manipulacije kako bi protivnika doveo do potpunog ludila. Tako na jednom mjestu kaže: „Poludjet će, ništa im više neće biti jasno. Nećete više znati kome ili čemu vjerovati! Jedino što će shvatiti jest da smo prodrli u njihove mozgove i da se igramo njihovim sklopovima kao da je to jedan od vaših automata za kockanje!“ Dok Baranov govori i nastupa, čitatelju se sledi krv u žilama. Poludjet će, ponavlja, o općem ludilu je riječ, a znakovit je i ovaj dio koji govori da neprijatelju neće ništa više biti jasno. Najočiglednije se upravo to i dogodilo i događa u vlastitim redovima Kremlja, opće ludilo, žeđ za moći i vladanjem, a da nikome zapravo više nije ništa jasno i nitko nikome više ni ne vjeruje. Zato je ova priča toliko važna, jer Empoli ovu mješavinu moći, staljinizma i paranoje uspijeva ne samo učiniti vidljivom nego i opipljivom.
Prvi nastup Putina kao književni lik u fikcijskom dijelu zvuči ovako: „Doista, nakon kratkog obilaska Tajništva, uvedeni smo u nešto što je izgledalo kao radno mjesto šefa poštanskog odjela. Unutra je bio blijed, plavokos muškarac koji se činio bezbojnim, u bež-akrilnom odijelu, a njegov službenički izraz jedva zapeo mi je za oko primjetan trag sarkazma, ‚Vladimir Putin’, rekao je, rukujući se sa mnom. Car tada nije bio car: njegove geste još nisu odisale nepopustljivim autoritetom kakav će kasnije pokazati, a iako je njegov pogled već naslućivao mineralnu tvrdoću kakvu danas poznajemo, bio je kao prikriven svjesnim nastojanjem da se kontrolira. Ipak, njegova je prisutnost djelovala umirujuće.“
Putin je u tom djelu knjige još uvijek šef domaće tajne službe, a dvojica koja ga posjećuju u njegovom skromnom uredu su Boris Berezovski, ruski oligarh i političar koji je značajno promovirao Putinovu karijeru, a koji je 2013. preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima… i naravno gore u tekstu spomenuti Vladimir Baranov, manje-više izmišljeni lik i istoimeni „Čarobnjak u Kremlju“. On je taj koji priča priču o usponu šefa tajne službe do moćnog cara, od devedesetih, kada su oligarsi pod Borisom Jeljcinom opljačkali nacionalno bogatstvo, preko čečenskih ratova i kraja demokracije sve do neposredne sadašnjosti novog ruskog nacionalizma. U tu priču spadaju i okupacija Krima i rat u istočnoj Ukrajini od 2014. godine.
Dok Baranov sve ovo priča, on više nije akter na političkoj sceni. On je naime okružen glasinama i legendama, ali baš zato jedne večeri dovodi pripovjedača, Francuza, koji već neko vrijeme istražuje moskovske arhive, kako bi mu pričao o kremljskom unutarnjem sistemu moći. „Oni koji žive u Kremlju gospodari su vremena“, kaže Baranov. „Sve oko tvrđave se mijenja, dok se čini kako život unutar nje zapravo stoji, tempiran samo svečanim zvonjavom sata. […] Stoljećima osjetio je to svatko, prešavši prag golemog fosila koji je Ivan Grozni namjeravao podići u središtu Moskve, ruke bezgranične sile koja kroji ljudske sudbine istom lakoćom kojom se miluje glava novorođenčeta.“ U tom pogledu, Empolijev roman nije samo o Putinu, već o jednom specifično ruskom obliku moći… moć koja se prvenstveno temelji na neodređenosti, dvosmislenosti i nejasnoći, gdje zapravo nitko ne zna previše i koja se u svakom trenutku može okrenuti protiv vas. „Morate shvatiti jednu stvar: car nikada ništa ne kaže vrlo precizno, ali također nikada ništa ne kaže čisto slučajno.“ Možda će nam nakon čitanja biti lakše shvatiti kako se ne treba nadati previše nekakvom boljitku Rusije nakon Putina.
Roman koji je prvo izišao na francuskom, nešto kasnije na talijanskom i njemačkom, od sada je dostupan i hrvatskim čitateljima u prijevodu Ane Šagi.