Ovih smo dana čitali u novinama da su poznatom američkom influenseru s autom srpskih tablica izbušili gume u Zagrebu. Taj je Amerikanac, prenijeli su mediji, napisao sljedeće: “Ja si mogu priuštiti popravak, ali ovo je mogao biti automobil nečije majke, siromašnog studenta ili umirovljenika s malom mirovinom.” Doista, bušenje guma nije mala stvar, zapravo nije prekršajno već kazneno djelo zbog oštećivanja tuđe imovine i kažnjava se zatvorom do dvije godine. I dok su se neki Hrvati na društvenim mrežama okomili na Amerikanca iz Supertalenta, slične priče dogodile su se nedavno u Rovinju i Puli, kao i prošle godine u Rijeci, a vjerojatno je bilo i više slučaja. Ovaj pulski slučaj bio je moj.
Bio je to ne znam više koji po redu toplinski val, kada smo se jednog vrućeg petka prije nekoliko tjedana, našli na Verudeli. Na njoj sam provodio svoja ljeta djetinjstva čemu se inače vraćam u starim obiteljskim fotoalbumima, pa je dovoljno da svaki povratak ovom gradu budi slike ostale u nekom drugom vremenu. I tako, našli smo se na parkingu na kojem nije bilo slobodnog mjesta, jer je bio izvrstan ljetni dan za kupanje i čitanje novina i knjige u hladu kafića. Činilo se da su zato neki kružili po nekoliko puta, čekajući da nekome na plaži pošteno dosadi sunce i vrućina, a onda se na obližnjem trotoaru, između dva automobila, ipak ukazalo slobodno mjesto.
Nakon nekoliko sati kafendisanja i kupanja, na parkingu su nas dočekala dva iznenađenja. Prva je bila kazna od trideset eura, zataknuta na brisačima auta. I dok će lokalni taksisti kasnije reći da oni upozoravaju vozače koliko stignu, službenog natpisa o zabrani naprosto nije bilo. No, pustimo sada to, jer uslijedilo je drugo iznenađenje, točnije dvostruki udarac. Neki je Britanac ponavljao u prolazu gotovo nerazumljivo “tyres, tyres”, a dvojica taksista mahali su rukama i pokazivali da priđemo na parking do njih. Bila je prazna prednja guma na vozačkoj strani. Kako je to moguće, i to usred bijela dana? Tu se najviše zauzeo jedan od taksista koji se zove Sanjin. Rezervnu gumu nisam imao, a alati za takve slučaje nisu bili od pomoći zbog čega je taksist promptno vrtio po svojim telefonskim kontaktima i tražio poznanike mehaničare koji bi, eventualno, mogli pomoći u ovoj nelagodnoj situaciji. Prvi je nudio novu gumu istih dimenzija s montažom za tristo eura, a drugi polovnu uz montažu za šezdeset. Prvi bi mogao doći odmah, a bio je petak uvečer, oko osam sati, dok je drugi mogao tek sutradan. I tako je relativno brzo pao dogovor s ovim drugim za subotnje jutro, premda je bilo rečeno da ne trebamo zbog toga rano ustajati i dolaziti – oni će biti tu i riješit situaciju sami. Pa, hvala – ali, ne!
Dok smo, dakle, jedno riješili, došao je i drugi problem: ostali smo bez prijevoza do smještaja koji je bio udaljen pet kilometara, i da bi stvar bila još bolja, ostali smo praznih mobitela. Na kraju ništa drugo nije preostalo nego u zabačenom restoranu zamoliti recepcionarku da nam omogući punjenje mobitela bar na desetak minuta. Nakon početnog šoka počele su se kuhati razne teorije o cijelom incidentu. N. je bila dovoljno smirena u tim trenucima, kao što inače bude, da je na licu mjesta napravila dovoljno fotografija iz svih kutova kako bi još jednom na miru sagledali situaciju. “Je*emti, pa to je kirurški precizan ubod nožem!”, rekao sam zoomirajući fotografiju po nekoliko puta. “Nije pukla, pa ovo je rez”, ponavljao sam. Ubod je, i to poprilično precizan. E sad, nakon takvih saznanja počinju se stvarati razne teorije o udruženom kriminalu, jer je u prošloj sezoni bilo toga u Rijeci, kada je banda bušila gume onima sa stranim tablicama, kao što su moje. Kako su prenijeli mediji tada, pojavila bi se dvojica koja su nudila brzo rješenje za četiristo eura. Čovjek iz članka snašao se i na kraju platio trećinu tog iznosa odlaskom kod vulkanizera, koji je tog istog dana imao još desetak sličnih slučajeva. Jasno je stoga da s takvom pričom u pozadini nastaju kojekakve slutnje, sve do trenutka dok nije stiglo subotnje jutro. Krenuli smo do Verudele, pitajući se što će nas tamo dočekati… Možda još jedno iznenađenje? Hoće li sve gume biti izbušene? Hoće li auto uopće biti na parkingu, i što ako ne? Svakakve misli prolaze kroz glavu kad je čovjek zatečen i u šoku.
Na parkingu je ipak bilo mirno, ništa od kriminala, auto je bio na istom mjestu, a gume su bile cijele, osim one netom probušene. Policija je brzo došla na teren, a bili su to klasični “good cop” i “bad cop”, kao iz filma. Jedan je potvrdio ubod, drugi se šepurio u sunčanim naočalama možda zbog svoje uniforme, ali od neke pomoći gospoda iz policije nisu bila, iako je već unaprijed bio jasan ishod… Ovo im je očito tek neki blagi kriminal. Obavili su svoju dužnost, izrecitirali prava i mogućnosti prijave i brzo nestali, bez dodatne pomoći. Kad su otišli i dok smo čekali dogovorenu zamjenu probušene gume, taksisti su nas uvjeravali da se ovakav kriminal ne događa u Puli. Zašto bi to netko napravio? Dok je rasprava s njima bila u tijeku, N. je gotovo inspektorski kao iz američkih kriminalističkih serija otišla do već spomenute rampe, čega se nije sjetila ni policija, ali ni od toga ništa, jer kamera, kako bi drugačije i bilo, nije radila. Da se ipak radilo o preciznom rezu, potvrdio je i profesionalac iz autoradnje, koji je doletio i munjevito brzo i spretno odradio posao za sitniš.
I tako, stojeći na istom tom parkingu kao davno nekada s roditeljima, pomislio sam da ću izgubiti sva lijepa sjećanja i uspomene na ovo mjesto. Tada u bezbrižnoj večernjoj šetnji uz lagani povjetarac, u drečavim crveno-plavim bojama Bayernovog dresa s brojem deset i Klinsmannovim imenom na leđima, što je bila čast jer se radilo o vrhunskom napadaču i najboljem strijelcu u dvije sezone od 1995. do 1997. godine, a danas, u kolovozu 2024. godine, bez dresa, ali zato izbezumljen nakon pomalo bezveznog incidenta, čiji je motiv ostao nejasan i neotkriven. Ali nisu nestala sva ova lijepa sjećanja, naprotiv, ova je epizoda vratila vjeru u dobrotu ljudi, pa i da postoje oni koji će odbiti bilo kakav “trinkgeld” uz iskrenu želju da se pomogne drugima u nevolji… Pa, hvala im na svemu!