Dok američki reper Kanye West na društvenim mrežama objavljuje nacističke besmislice i slavi Muskovo podizanje desnice uz povik “Hail Elon”, što su brojni obožavatelji spremno ponovili, u Hrvatskoj desničari vrijeđaju svakoga tko se usudi kritizirati Marka Perkovića Thompsona, a u Njemačkoj se politička scena zahuktava uoči parlamentarnih izbora kao nikada do sada – zbog desničara i populista.
Sve je to, dakle, negdje blizu. Koliko se sjećam, nikada me izbori u Njemačkoj nisu previše zanimali, za razliku od izbora u Hrvatskoj… Dok su u Njemačkoj kampanje većinom suviše dosadne, bezidejne, pretežno s jedno te istim frazama u sivilu nezainteresiranosti, na hrvatskoj političkoj sceni uvijek postoji nekakva akcija, zakuhavanje, nešto se do izbora događa. Da ne dođe do zabune, kod nas nije ništa bolje, isto se tako jedno te iste fraze ponavljaju, svašta se obećava, a na kraju ostane jedno veliko ništa. No, sučeljavanja pred, recimo, predsjedničke izbore, zabavno je gledati… pa i ove godine. Neke od ovogodišnjih scena, od plakanja Tokića-Kartela pred kamerom do Primorčevih nebuloza i Milanovićevih spuštanja, postale su već svojevrsni klasik koje se još uvijek vrte po bespućima interneta. Iako ispada kao da su izbori čista zabava i nadomjestak lošoj ili, pak, slabijoj stand-up komediji na našim prostorima, čine se ipak turbulentnijima nego u Njemačkoj.
Sve do nedavnog potresa na političkoj sceni, kada je mogući budući kancelar i kandidat kršćanskih demokrata, Friedrich Merz, krenuo u akciju koja će ga eventualno koštati glave. Htio je naime progurati strože mjere u migracijskoj politici, pa i podrškom desničarskog AfD-a, čiju je pomoć uvijek odbijao, pa i 2021. godine kada je u jednim novinama kazao da će svakoga iz stranke izbaciti bude li surađivao s populistima. Na kraju je on bio taj koji je potajno – ili pak ne? – računao na njihove glasove i time srušio tzv. “protupožarni zid” – metafora koja kazuje da nema nikakve suradnje s populistima… ili je, barem, ne bi trebalo biti.
Merz je platio skupu cijenu za ovu akciju. Ne samo da su mu birači okrenuli leđa, pljuštale su kritike na njega i demokršćane, pogotovo iz crkvenih redova, premda je i dalje veliki dio uz Uniju, nego je time izazvao i reakciju Angele Merkel. Bivša je kancelarka naime kritizirala Merza za cjelokupni njegov pothvat, pa joj on nije ostao dužan. Nečuveno je da u njemačkoj politici trenutni lider stranke u javnosti kreće u napad na prethodnika, pa je Merz, kao povrijeđeno dijete, nasrnuo na njezinu politiku prema migrantima. Merkeličin stav iz 2015. godine – Mi to možemo! – trn je u oku populistima, a među njima su najglasniji AfD-ovci koji su, pored ostalog, i na tome sagradili svoj “uspješni” narativ… No, sada je Merkeličina migracijska politika isto tako trn u oku i njezinom nasljedniku, koji kaže da je bila izrazito “nepromišljena” u tom trenutku zbog čega Njemačka do današnjega dana pati.
Koliko Merzova taktika u trumpovskoj maniri zapravo igra u ruke AfD-u, pokazuju i najnovije ankete, prema kojima su AfD-ovci druga najjača stranka u Njemačkoj. Iako trenutačno još uvijek predvode demokršćani s 29 do 31 posto, relativno su blizu AfD-ovci s 20 do 21 posto, a na slabom trećem mjestu SPD-ovci s 15 do 17 posto. Koliko su građani šokirani Unijom pokazuju ujedno i prosvjedi diljem zemlje, jer su kršćanski demokrati – citiram prosvjednike – “otvorili vrata prema paklu” samom načelnom spremnošću prihvatiti suradnju s desničarskim populistima.
To je isto tako kritizirala Merkel. Na nedavnoj tribini u organizaciji tjednika “Die Zeit” u Hamburgu upozoravala je svog nasljednika kako ne bi uoči izbora trebalo biti mjesta za takve “taktičke manevre”. Nadasve bi sve demokratske stranke trebale zajedno pronaći konkretna rješenja u okviru postojeći europskih propisa, kako bi se spriječili napadi poput onog prije Božića u Magdeburgu i Aschaffenburgu. Da ona svoju politiku iz 2015. godine prema migrantima ne smatra pogrešnom, objasnila je opširnije u svojoj autobiografiji, ali i na spomenutoj tribini… no, s jednom opaskom: “Nismo gotovi s poslom i još se mnogo toga treba učiniti”.
Što konkretno, objasnio je filozof Richard David Precht u podcastu s novinarom Markusom Lanzom. Kaže Precht da bi Njemačkoj trebalo tri do četiri puta više ljudi u Državnim uredima za migrante, jer birokracija trenutačno uopće nije usmjerena na to da se nosi s tolikim brojem tražitelja azila. Dug je to put, a trebat će pod hitno poraditi na tome, smatra on, pa ujedno i misli da bi trebalo pitati razne stručnjake da analiziraju svu birokracija i vide što i kako ispraviti, pa i koje odjele i urede bi trebalo stvoriti da se konačno uhvati u koštac s ovim problemom. No, konkretni planovi gotovo da i ne postoje, birokracija je spora, pa je i ovaj put na političkoj sceni sve ostalo samo na riječima, a i Merzov plan od pet točaka gotovo da je neizvediv, nadasve populistički nastrojen, a možda i taktički da eventualno vrati davno pobjeglo desno krilo CDU koji su se razbježali po strankama kao što su AfD. Ista priča kao i kod nas s našim domaćim desničarima koji su do nedavno grijali stolice u desnom krilu HDZ-a, a sada su, otkako se više ide prema nekakvom europskom centru, pobjegli u svoje desničarke stranke poput Domovinskog pokreta.
Desno je za njemačku verziju HDZ-a, dakle CDU, teška uvreda, a sada se očito s Merzom događa svojevrsni preokret. Hoću li se izgubljene kćeri i sinovi vratiti u nekadašnji desni CDU, za sada je još otvoreno pitanje do izbora. Do tada bi Nijemci prema anketama radije izabrali njemačkog Trumpa, Friedricha Merza, za novog kancelara. On vodi s 24 posto, dok trenutačni kancelar doživljava potop – samo 16 posto želi Scholza dalje gledati na tom mjestu. Tim u pogledu i nije iznenađujuće da se šefica AfD-a, Alice Weidel , kontradiktorna osobnost koja Hitlera naziva komunistom, približava Merzu s 20 posto podrške. E, pa nikada nije bilo zanimljivije pratiti predizbornu kampanju u Njemačkoj kao sada, samo što za razliku od Hrvatske, ovdje nema prostora za smijeh i komediju, ovdje vlada teška zabrinutost da bi spomenuti protupožarni zid prema AfD-u mogao kad-tad pasti.
Kod nas je, recimo, i dalje sve isto, po običaju, a protupožarni zidovi prema ultradesničarima odavno su pali. Plenković tako taman pred lokalne izbore gura Perkovića u prvi plan, kako bi HDZ stajao što bolje u Zagrebu, dok je masa zaluđena Thompsonom, a očito (svjesno) zaboravlja što je sve bilo s njihovim miljenikom, koji po potrebi pjeva (za rukometaše) ili ne pjeva (kao za vrijeme Sanadera). Ništa tu nije ni bolja oporba, koja god to bila… ili ona u liku socijaldemokrata Hajdaša-Dončića, koja na društvenim mrežama pleše, pjeva i priprema bolonjez dok stranka poput broda tone. Ili pak zeleno-lijeva u liku Tomaševića, koja je ustuknula u ovoj cijeloj priči oko Thompsona. A desničari? Vole bez zadrške i puške i revolvere. Dok si, dakle, jedni daju ime po puški, drugi iz auta pucaju i stoje u šlapama na njivi, s kalašem u ruci… – pa vi sad birajte koji vam cirkus više odgovara!