U svojoj putopisnoj knjizi “Sedam dana po Bosni” književnik Ivan Lovrenović ispričao je jednu posebno zanimljivu priču. Nije to priča koja osvaja spektaklom, nego ona koja se urezuje u pamćenje jer zvuči kao da je oduvijek bila tu, samo ju je netko trebao zapisati. Putovali su on i njegov sin Josip, slikar grafičar koji se bavi umjetničkom fotografijom, starim i novim cestama Bosne, drumovima i puteljcima koji vode onamo kamo ih nitko ne bi očekivao. Lanište, Bravsko, Petrovačko, Medeno i Bjelajsko polje, pa Vrtoč, Čovka, Kulen-Vakuf – mjesta koja prizivaju zaboravljene krajolike i priče. Negdje usput, cestovni radnici savjetuju im da ne idu starim putem prema Kulen-Vakufu, nego novim, asfaltiranim – “ravnim k’o dlan”. U Kulen-Vakufu, Džisri Kebiru, Velikome mostu, Lovrenovići nalaze eho prošlih vremena, baš kao i u Martin Brodu, pred stoljetnim pravoslavnim manastirom Rmanj.

Mjesto je kao iz sna, piše, dakle ono od kojega se čovjek mora otrgnuti, kao da ostavlja dio sebe. A taman pred odlazak pojavi se čovjek imenom Relja s toplom dobrodošlicom, jednim običnim: “Dobar dan, dobro došli”, što je, po Lovrenovićima, bilo nekako ceremonijalno. Ali taj svježe obrijani, stariji, u bijeloj košulji i plavom vestom odjeveni gospodin odmah je, dok im je njegova žena pripremala rakiju, otkrio nekoliko crta iz svojega života, kako je radni vijek proveo u Titovoj pratnji, vozio motocikl i povremeno rezervna kola Maršala. No da se ne zadržavamo na daljnjem razvoju te specifične situacije, važno je naglasiti ovu napose toplu, iskrenu dobrodošlicu koja ostavlja duboki dojam, ne samo ocu i sinu, nego i čitateljima tih redaka. Ona ujedno vraća čitatelje u vlastitu memoriju osobnih susreta, pa i sličnim iskustvima toplih dobrodošlica. A takvi su zapravo i Ivan i Josip Lovrenović, pa je tim više velika šteta da pravu dobrodošlicu nisu dobili iz hrvatskih kulturnih institucija i medija.

Godinama se, naime, dogovaralo i u nekoliko navrata obećavalo da će izložba fotografija Josipa Lovrenovića, koju prate knjige putopisa Ivana Lovrenovića , najprije “Ikavski zemljopis”, pa onda uz tribinu o knjizi “Bosanski križ”, dobiti svoje predstavljačko mjesto u Zagrebu. Za to se zalagala povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević. No ništa se od toga nije ostvarivalo godinama. Otkazivalo se i odugovlačilo, jer cijeli istraživački i umjetnički projekt valjda nije dovoljno zgodan za senzacionalizme uz koje ovaj dvojac nikako ne ide. Isto tako, jednima zbog križa kao simbola koji naočigled gotovo monopolski pripada isključivo kršćanskoj kulturi, a drugima onaj “bosanski”, kao da Hrvati iz Bosne nisu, eto, dovoljno Hrvati. Tako je Lovrenović briljantno rekao za sebe u knjizi razgovora s Miljenkom Jergovićem iz 2010. godine: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat”.

I tako, nakon tri godine od objave knjige u izdanju travničkog Drama radosti i sarajevsko-zagrebačkog Synopsisa Ivice Pandžića, drugoga organizatora, došlo je do već spomenute tribine u rodnom gradu Ivana Lovrenovića, u Zagrebu, uz izložbu od 25 od oko 3000 snimljenih fotografija antropomorfnih nadgrobnih spomenika Josipa Lovrenovića. Ove fotografije, naime, vrhunski prate i pritom se pretapaju kao da vizualiziraju tekstualnu poetiku Ivana. Nije ni pretjerano reći da bi se umjetničke fotografije Josipa itekako mogle naći na naslovnici nekog svjetskog časopisa poput, recimo, National Geographica. No do izložbe ćemo još doći, jer je potrebno vratiti se tome, da niz ustanova nisu otvorila vrata za izložbu fotografija i tribinu o “Bosanskome križu”, premda su neki bili čak za opciju da omoguće samo tribinu. E pa, lako je tako, jer se tribina brzo odradi, a izložba ostaje i traje neko vrijeme.

Zbog takvih okolnosti cijeli ovaj kulturni događaj bio je primoran na jednu privatnu galeriju u Radićevoj ulici, u Konturi, a pokazalo se da je ona napose pretijesna i za ovakav događaj neadekvatna. Događaj, na kojemu su uz Lovrenoviće govorili Nevenka Šarčević, Stjepan Ćosić i Ivo Lučić, ipak je privukao brojna poznata lica iz društvenog i kulturnog života. Među njima Miljenko Jergović, Ivica Đikić, akademkinja Željka Čorak, pa i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, i mnogi drugi, od istaknutih likovnih umjetnika, profesora s Akademije likovnih umjetnosti, povjesničara umjetnosti s Filozofskog fakulteta i stručnjaka s Instituta za povijest umjetnosti. Unikatan fenomen Riječ je, naime, kod “Bosanskog križa” o jednom, kako je Ivan Lovrenović ustvrdio, u domaćoj znanosti i kulturnoj javnosti posve nepoznatom i pomalo zagonetnom svijetu antropomorfnih križeva, koju je – kako je naziva – “stara Bosna” ostavila kao unikatan fenomen. Tim su se fenomenom trebale zapravo sistematski baviti institucije, ali one to, kako vidimo, nisu. Institucija je u ovom slučaju duo oca i sina, pisca i umjetničkog fotografa, koji su dobrim dijelom o svojem trošku entuzijastično preuzeli posao na sebe, putovali, istraživali, bilježili, pisali i donijeli jedinstvene spoznaje i interpretaciju katoličkih nadgrobnih skulptura od kraja 15. i početka 16. stoljeća.

O njima je Ivan Lovrenović rekao: “U Bosni je kultura obilježavanja grobova preko stećaka bila općenarodna kultura. S Osmanlijama i nastajanjem novog društvenog i civilizacijskog konteksta društvo se razdvaja na tri vjersko-društvene grupacije, pri čemu je dominantan islam, a uz katoličku i pravoslavnu denominaciju u 16. stoljeću dolaze i Židovi nakon izgona iz Španjolske i Portugala. Dolazi do promjene obilježavanja grobova jer se stvara pluralan vjerski i civilizacijski kontekst. Stećci se povlače i nestaju, a svaka grupacija za sebe stvara svoj stil pravljenja nadgrobnih spomenika”.

Kod katolika se nakon epohe stećaka, dakle horizontalnih monolita s idejom vječne kuće, ili kako ih se nazivalo, “vična kuća”, mogla vidjeti nova koncepcija uspravnih stela “u formi koja istovremeno spaja stiliziranu ideju križa i čovjeka”, što je specifičnost u jednom dijelu srednje Bosne. Toga nema nigdje drugdje, pa se taj novi oblik pokazao u okolici Mrkonjić-Grada, Kotor-Varošu, Zenici, Livnu i Prozoru (Rami). Zanimljivo je svakako, kako objašnjava Lovrenović, da se ova spomenička kultura držala stoljećima, sve do danas. S vremenom je tek došlo do nekih razlika, ali ona početna zajednička ideja je ostala, više manje, ista.

E sad, kako i kad su se otac i sin, Ivan i Josip Lovrenović, počeli baviti ovim kulturnim fenomenom? Kaže Josip da su putovali nekad odvojeno, a često zajedno, a cilj putovanja su bile nekropole stećaka. “Na takvim putovanjima, u jednom određenom geografskom arealu, odjedanput se susretnete s primjerima nadgrobne skulpture čija se pojavnost, likovni jezik i repertoar motiva značajno razlikuje od stećaka. Na Maculjama, nađete se oči u oči s ogromnim, uspravnim spomenicima s vrlo izraženim likovnim prikazom križa i/ili ljudske figure. Uviđajući autentični specifikum ovakvog likovnog izraza, pokušavamo shvatiti razloge njihova nastanka. Tom željom za shvaćanjem dolazimo do Sebešića, Bogduše, Vinišća, Šikala, pa uviđamo kako u likovnoj memoriji vlastitog, ali i kolektivnog pamćenja ovih pojavnih oblika – nema. E to je bio sasvim dovoljan razlog da taj fenomen istražimo koliko god više možemo.”

Ali Ivan pak misli da se vjerojatno ni sam nikad ne bi zanimao za te spomenike niti shvatio njihovu kulturnopovijesnu vrijednost i nadasve unikatnost da neke od tih formi nisu ušle u njegov intimni svijet. Ta mu fascinacija zapravo seže do davnih dana njegova djetinjstva u Varcar-Vakufu (Mrkonjić-Grad), na starom katoličkom groblju koje nosi znakovito ime Ćelija. Da je na tom groblju bilo nekad davno tih stećaka, pisao je i povjesničar fra Anto Knežević (1834. – 1889.). Isto tako, Lovrenović spominje don Niku Kaića, kroničara i župnika u Varcaru od 1937. do 1958. godine, koji govori da se na južnoj strani Ćelije kriju ostaci crkvice apostola Filipa i Jakova pod “uzvisinom neprirodna oblika”. Čitateljima Lovrenovićevih knjiga ova su dva lika poznata, primjerice, iz knjige “Nestali u stoljeću”, gdje ih briljantno opisuje u svega nekoliko rečenica, pogotovo don Kaića, za kojega piše da je u ratnim danima četrdesetih mnoge spasio, ili poetičnije, da “ni jedan ljudski život nije upropastio, a spasio je svaki koji je mogao”.

No da se vratimo djetinjstvu i prvim susretima sa spomenicima na lokalnom groblju. Prisjeća se, stoga, Lovrenović, kako su prilikom sprovoda palili svijeće na grobovima bliže i daljnje rodbine, prolazeći “pokraj starih ploča, posve drukčijih od ‘normalnih’ suvremenih križeva raznih vrsta”. I dalje kaže: “Oblici tih arhaičnih ploča sugerirali su ‘glavu’ i ‘ramena’, i bile su ispisane starinskim riječima jedva vidljivima od lišaja i mahovine: ovdi lexi tilo pokoinoga… i čeka dan uskarsnutia slavnoga itd. Na nekima su se mogle razaznavati godine: 1797., 1832… Mnoge su bile slomljene i pobacane na gomilu ili davno pale pa utonule u meku grobljansku zemlju i obrasle gustom travom”. To ga je fasciniralo i zainteresiralo, da se njima bavio gotovo cijeli život, premda ne uvijek istim intenzitetom. Ipak mu se zainteresiranost i otkrivalačka emocija otvorili tek kasnije, kad ga je “prestala nositi religiozna inspiracija i mučiti eshatološka jeza’’, pa ju je naprosto zamijenio za zapitanost za kulturnu i povijesnu zagonetku ovih spomenika, za značenje oblika, natpisa, povijesti i sudbine osoba i obitelji kojima su pripadali. Premda i sam neprestano naglašava da ovo nije njegova struka i da mu je zanimanje za ove stare križeve lišeno formalne znanstvene kompetencije. Sve je ostalo, kaže, “stvar neprolazne intimne fasciniranosti ovom zagonetnom skulptorskom umjetnošću”.

A tu se fasciniranost ne može opisati samo riječima, zbog čega fotografije Josipa Lovrenovića u toj priči imaju iznimnu ulogu i značenje. Tako će i reći Nevenka Šarčević, koja je priredila ovu izložbu. One su zapravo “ključne za stjecanje pravog uvida u ovu priču u kojoj fotografija čini vidljivim ono što je društveno i kulturno nevidljivo”. A fotografija je za Josipa Lovrenovića od početka bavljenja umjetnošću sastavni dio njegova izražavanja. Sa zagrebačkom i varšavskom diplomom grafike trenutačno je zaposlen kao scenograf u sarajevskom pozorištu i ima tek diskretne i rijetke izlaske u javnost, pa će ova izložba možda i biti poticaj za prepoznavanje važnosti djela, ne samo Ivana, nego i Josipa Lovrenovića.

Na kraju, kroz odnose riječi i slika, priča o “Bosanskom križu” postaje most izmzheđu davnina i sadašnjosti, pozivajući nas da čuvamo tragove naše jedinstvene kulturne baštine. Šteta samo što to “naše” nekima očito nije dovoljno “naše”, baš zato što je ovo djelo izvan takve kategorije. U suprotnom, ovaj bi ogromni literarni i fotografski zahvat bio dočekan u Hrvatskoj i pratile bi ga HRT-ove Vijesti iz kulture.

Objavljeno u tiskanom broju Expressa (14. marta 2025)