Pet minuta prije nego što je njemački kancelar Olaf Scholz stigao do gradske vijećnice malog grada Falkenseea blizu Berlina, uz stotinu gostiju ispred pozornice na Europskom festivalu Socijaldemokratske stranke, čekala je i jedna mala skupina glasnih nezadovoljnika.

Plavo nebo i sunce tog subotnjeg poslijepodneva tjeralo je ljude ravno na glavni trg do gradske vijećnice. Ne bi oni došli, ne zanima ih socijaldemokratska stranka, što je vidljivo po anketama, ali dolazak kancelara ipak ima nešto „posebno“. Europski je festival, a uz to i festival demokracije, pogotovo u jednom vremenu kada je ona na udaru. No, ljudima nije bilo ni do toga, bilo im je do kancelara. Htjeli su ga vidjeti izbliza, što god o njemu mislili, a ne misle baš najbolje, ni o njegovoj stranci što je također vidljivo po anketama. Njegova je stranka (SPD) na gubitku. Radikalna joj desnica puše za vratom, a Zelene je već daleko pretekla. Mora se reći kako je  Alternativa (AfD) postaje sve jača, a time i opasnija za demokraciju. Podsjetimo samo da su iz ove stranke neki sudjelovali u neuspješnom puču princa Reussa.

Kada je Scholz uz policijsku pratnju došao na pozornicu, dobio mikrofon u ruke i počeo pozdravljati građanke i građane, krenula je buka, vika, verbalni nered. “Ratni zločinac”, vikali su, “huškač”, “lažove”, “banditu”, “bježi da te više ne gledamo”. Njegov se pozdrav skoro pa i nije čuo u buci koju je proizvela mala skupina prosvjednika. Među njima podupiratelji Putina i Rusije, a ujedno i koronaskeptici, teoretičari zavjera, protivnici medicine, znanosti i medija, cijepljenja. Zanimljivo je vidjeti poveznicu očito jedne te iste skupine tzv. “skeptika” ili “querdenkera” kako Nijemci kažu, podupiratelji QAnona, Donalda Trumpa i nekakvog slobodnog društva što bi podrazumijevalo borbu protiv tiranije, samo što oni smatraju da tiranija dolazi od njihove Vlade, a ne od stvarnih diktatora i mrzitelja slobode i mira kao što je Putin.

Jedan je čovjek nosio majicu kojom je dao do znanja da stoji uz Rusiju i da se ujedno protivi cijepljenju protiv covida. Drugi je mahao zastavom mira, bilo je među skupinom i desnih blogera, a da pritom ne mislimo na nekakvu normalnu, racionalnu i razumnu desnicu (u slučaju da ona postoji). Neka su lica poznata s onih famoznih demonstracija iz Berlina za vrijeme pandemije i lockdowna. “Drage galamdžije, i vama želim iskazati dobrodošlicu na festival demokracije i Europe”, nastavio je Scholz s prekidima, a prosvjednici se nisu gasili, skoro pa jednoglasno počeli su skandirati: “Ratni huškač, zločinac”.

Te su teške optužbe očito bile okidač za snažan odgovor tihog i mirnog Scholza: “Ako imate još malo pameti, znali biste da je Putin ovdje jedini ratni zločinac i huškač. Putin je napao Ukrajinu s 200.000 vojnika. Uništavao je sela i gradove, pobio je nevjerojatan broj građana, žena i djece. To je ubojstvo. Mir i sloboda su ugroženi ovim agresorskim ratom”…  Ne baš mali broj novinara i komentatora više puta je kritizirao Olafa Scholza da nema srca za razorenu Ukrajinu, a o emocijama da i ne govorimo. Podsjetimo da je Scholz dugo oklijevao zbog isporuke borbenih tenkova, a zapravo je samo čekao svog dobrog prijatelja iz Bijele kuće, Joe Bidena.

Da Scholz može drukčije, pokazao je na Europskom festivalu blizu Berlina. Dokazao je da ima emocije – i to kakve! Nije se dao izbaciti iz takta, a našao je prikladne riječi za skupinu prosvjednika koji bi mahanjem zastavom i ruskim simbolima i natpisima htjeli spasiti svijet od eskalacije. Dobro im je kasnije premijer Brandenburga, Dietmar Woidke, iznervirano kazao da svoje demonstracije protiv oružja prebace na Crveni trg ispred Kremlja kod Putina, od njega bi to trebali tražiti. “Imate puno pravo tražiti od Putina da odmah ukine sve oružje, ali tada biste Rusiju, koju toliko volite, upoznali s druge strane.”

Treba dobro razlikovati skupine, isto kao i za vrijeme pandemije covida. Postoje oni sa strahom, možda i opravdanim, koji se brinu i ne žele da nešto pođe po zlu. S njima netko treba sjest, poslušati njihovu perspektivu, argumentaciju i ući u dijalog kako je to svojevremeno radila Angela Merkel. Valjalo bi poslušati brige građana, zato bi kancelar i odgovorni u politici trebali imati otvoreno uho za takve brige.

Ali što reći na ove prosvjednike koji ne žele čuti nikakve argumente? Oni su dogmatizirali svoje stavove kao jedine ispravne, a svi koji ih stavljaju na upit postaju “neprijatelji”. Ista je situacija bila i sa covidom. Ovdje sad niječu rusku agresiju, nose majice s ruskim simbolima, mašu zastavama i nemaju ni “s” od srca za razorenu Ukrajinu i bezbroj žrtava. Takvi su zaslužili jasan stav i čvrst odgovor kancelara i općenito politike. Njemački se novinaru slažu: Ovim nastupom je kancelar pokazao da je samo čovjek i da svoje osjećaje ne može i ne treba uvijek skrivati. Ovakav kancelar sa stavom i jasnoćom, ovakav emocionalni istup baš je bio prijeko potreban.