Kaže se za romanopisca i pripovijedača Muhameda Kondžića da je pisao po rokovnicima, papirićima, a još bolje, pisao je po svuda… po klupama, šahtovima, čak i kolodvorima. No, ostavit ćemo za drugi put priču o bosanskome književniku Kondžiću. Ovo je priča o kolodvorima, a na kraju najviše o zagrebačkoj velebnoj nacionalnoj knjižnici, koja bi trebala stvarati građane kojima će kultura biti važna.
Kada danas dođete na bilo koji glavni evropski kolodvor, možda u Zagrebu, Ljubljani, Münchenu ili Frankfurtu, zamijetiti ćete uvijek i u svako doba buku vlakova koji dolaze, odlaze ili završavaju svoj put. Isto tako neprestano čujete svakakve informacije preko razglasa. Primjer: one da će vlak kasniti, da je vlak u kvaru ili da uopće neće doći. Dok u Hrvatskoj dođe vlak, zaboravite u međuvremenu na najavljenu informaciju o vlaku kojeg čekate. Nijemci su isto tako traumatizirani tim razglasima, pa će svaki ton koji najavljuje nekakvu informaciju, istovremeno izazvati stres, kaos i strah u njima. Ipak ćemo i ovu priču o Nijemcima i njihovoj željezničkoj traumi ostaviti za drugi put. Ovo je priča o kolodvorima, a na kraju najviše o zagrebačkoj velebnoj nacionalnoj knjižnici, koja bi trebala stvarati građane kojima će kultura biti važna.
Još smo, dakle, kod kolodvora. Uz svu željezničku buku ide i ona ljudska, onaj žamor zbog mnogobrojnih razgovora među putnicima, ili pak, po novijem, razgovora putem mobitela s dalekim ili ne tako dalekim svijetom. Danas je to, meni se čini, sve isto. Piscima poput Kondžića, a i drugima, jer nije on jedini koji je sjedio na kolodvorskim klupama i pisao, nije smetala ta kolodvorska buka. Dapače, svi zvukovi vlakova, susreta, čekanja i razgovora, premda glasni, ne remete uvijek tijek misli, pa i fokusiranost. One čak imaju i određenu poetiku, pogotovo ako gledate oko sebe, pa vidite ljude koji trče do vlaka, čekaju familiju, drugara ili drugaricu, a drugi s cvijećem u ruci svoju veliku ljubav.
Često sam, ako ne koristim auto, na kolodvorima ili aerodromima, i zna me ta buka inspirirati na pisanje. Valjda su kolodvori i aerodromi posebna vrsta čekaonice, s mnogim ljudima i njihovim neispričanim pričama. I nebitnan je sav žamor, nebitna je sva buka ljudskih razgovora, nebitna je buka novinskog papira koji se savija, lista ili vrti. A onda dolazimo do jednog drugog konteksta u kojem je ta buka zapravo iritantna, a radi se o već spomenutoj knjižnici, jer je ovo priča o njoj, i priča o tome kako bi ona trebala stvarati građane kojima će kultura biti važna.
Ali ona to, naprosto, ne čini dovoljno. Dok je kolodvorska buka zanimljiva i poticajna za ozbiljan rad, šaputanje, razgovori, smijeh, šetanje uokolo, pa i povremeni glasni razgovori klinaca krajnje su iritantni. U drugim evropskim knjižnicama, evo konkretno u nekadašnjem glavnom gradu Republike Njemačke, u Bonnu, jedva da se išta čuje. Ipak su korisnici knjižnica kulturni ljudi, ili bi to bar trebali nastojati biti. Očito ne toliko u Zagrebu, jer način kako velik broj ljudi koristi ovu knjižnicu, pokazuje i nešto drugo: da mnogima nije do knjige i općenito kulture, a to pokazuje ponajbolje da klinci pored toliko raznovrsnih knjiga radije konzumiraju tiktokerske budaleštine i remete one koji bi ipak htjeli nešto pročitati. I tako se, nažalost, gubi kultura. Građani sve manje čitaju novine ili knjige, sve manje posjećuju izložbe ili kazališne predstave. A onda se čudimo što ovaj svijet kroje Muskovi i Zuckerbergovi ovoga svijeta, što bezkorisnost postaje dogma ove generacije, što zavjere postaju mainstream, i što društvene mreže unakazaju djecu i mlade i pretvaraju ih u apolgete mržnje i laži, kao što pokazuje najnovija brilijantna serija na Netflixu, Adolescence. Isto tako je zanimljivo pogledati kako američki novinar Mehdi Hasan debatira s dvadesetak mladih desničara, od kojih bar jedan pokazuje sklonosti rasizmu, dok je drugi jedan otvoreno rekao da je fašist.
Da se ipak vratimo knjižnici…
Ispada da je ozbiljan rad nemoguć tamo gdje bi trebao biti moguć, u knjižnicama, a da je moguć tamo gdje je po nekakvoj logici nemoguć, na kolodvorima, ili pak, ako se vratimo Kondžiću s početka priče, po šahtovima. U takvom je kontekstu napisao roman, Noć nema svjedoka, pa se pitam: Hoće li naša velebna zagrebačka, a kud baš uz to i nacionalna, knjižnica, roditi kulturnjake i romanopisce, propovijedače i ozbiljne istraživače? Ili ćemo za nju nekad kasnije reći, možda baš s Kondžićevim riječima, da ona nema nikakve svjedoke, nikakvog ploda?